Od jutros svijet neće biti isti! Umro je Josip Kokić…

Josip Kokić – In memoriam

Krist je jutros uzeo svog pravednika. Danas je veselje na nebu, van serijska duša, puna dobrote, humanosti i davanja kako za čovjeka tako i za Domovinu. On je bio glas u ovoj našoj pustinji.Njegove svakodnevne poslanice i upozorenja bile su upućene kako onima na vlasti tako i crkvenim krugovima, a njegove riječi nisu ostale samo riječi, već svo njegovo djelovanje očitovalo cijelim njegovim bićem.

Nikada nije tražio priznanja, potpuna anonimnost i neka čudna sjena bila je uvijek iznad njegovih humanih djela. Dvadeset puta je štrajkao glađu, samo nekih se sjećam. Kada bih ga pitala rekao bi veselo da su neki bili uspješni, a neki ne, ali hvala Bogu, rekao bi.

Spomenut ću samo neke: štrajkao glađu na Ovčari za obilježavanja posebnog datuma za Dan sjećanja na Vukovar…..preko 18 dana… pretpostavljate drugi su sebi zasluge pripisali i dobili počasna mjesta sa slikama u gradskim uredima grada Vukovara premda im takva ideja o datumu nije ni palo na pamet…. poklonio je preko 200 bicikala svoj djeci Vukovara, štrajkao je glađu protiv ulaska Hrvatske u Europsku Uniju, štrajkao glađu da se raspiše referendum o pristupanju Hrvatske NATO savezu, štrajkao glađu za Branimira Glavaša da ga se pusti na slobodu…..u najboljim godinama kada su se svi bojali za život pomagao je obitelji Veselica , nosio hranu i posjećivao Marka i Vladu, nikada se ničega nije bojao, osim dragoga Boga….

Da, to je Josip Kokić, neumoran kakav jest, gostovao je u jednoj od mojih emisija i molio javnost da se pomogne tada prisilno zatočenom Marku Franciškoviću u Sveto Šimunskoj, apelirao je mnogo puta putem medija i uspio je. Važna je ona Isusova rečenica : „ po djelima ćete ih svojim prepoznati…”

Može vam ovo zvučati patetično, ali toga čovjeka je bila privilegija poznavati….sve njegove borbe bile su naše borbe, premda se nije bojao onoga što radi, piše i misli, sada će još jače, sigurna sam zagovarati izravno kod Gospodina, jer sumnjam da moj dragi Josip Kokić može biti bez „posla” i sumnjam da je odustao od Hrvatske i svakog živog mučenika u njoj.

Neki su to prepoznali, ali nažalost, mnogi ne. I sam bi rekao: „Bolje da sam ja u krivu, pa je manja šteta, nego da je istina ono o čemu pišem i govorim..”

Kada je štrajkao glađu protiv ulaska u Europsku Uniju njegova zabrinutost nije bila da je ulazak u EU loš, već da je ta ista EU odavno skrenula s Božjeg puta, gdje je život i obitelj potpuno zanemarena i ugrožena, da su se odavno odrekli Krista, da to nije asocijacija koja bi Hrvatskom narodu trebala donijeti boljitak, naprotiv, kada nam je bilo najteže bili smo sami bez ikoga, samo nam je Bog pomogao u najtežim trenucima i zato je njegovo protivljenje bilo opravdano. I da, baš danas dobivamo vijest kako ostajemo bez dijela Piranskog zaljeva….znao je Kokić što nam se sprema i vidio svu nepravdu kako je samo više puta isticao ove „protunarodne vlasti”.

„Bio bih ništarija kada ne bih osjetio bilo svoga naroda!” odavno je izrekao Sveti Alojzije Stepinac, pravednik među pravednicima, hrvatski mučenik čije se riječi držao do zadnjega daha, jedan od najvećih hrvatskih domoljuba i humanista – Josip Kokić.

Hrvatski Don Quixote

Moj dragi prijatelj, jer on to uistinu jest, Josip Kokić premda slabašan još jučer u bolesničkoj postelji imao je važnu misijiu na pameti. Obavezno javiti dr. Vladi Jukiću u Vrapču kako je zbog nezgodne bolesti morao odgoditi sastanak, ali ga isto tako moli da se nađe rješenje i pomogne nepravedno zatočenom Ivanu Pranklinu.

Evo posljednjeg fb posta na ovu temu koju je objavio Josip Kokić:

„Zdrav razum i logika kojom je čovjek obdaren, jasno govori da ako netko već preko tri mjeseca ne uzima ljekove i ako u ta tri mjeseca Ivanovo ponašanje biva posve normalno, da se lako zaključiti da mu ljekovi nisu potrebiti, a time i dijagnoza koja mu je pripisana po zloglasnom dr. Hajdu biva lohičji poništena. Ako ne prima ljekove zašto je uopće u bolnici. Da bi dr. Hajd i njegova poslušna kolegica dr. Buzina opravdali svoje dijagnoze i terapije, slučajno ili ne, dogodio se fizički napad na Pranklina od pacijenta, koji je počinio teško ubojstvo, a pretučeni Ivan Pranklin dobiva ljekove prisilnim putem što je PROTUZAKONITO i što svatko može pročitati o pravima pacijenata. Meni je posve jasno da je sustav takav i da drži svoje ljude također pod prisilom od vrha prema dolje. Tim načinom svi postaju zarobljenici, a nevini stradavaju, a tako je u svim institucijama u kojima su krivi ljudi na pravim mjestima. Ovakova zaštita takovog sustava postaje vrlo opasna za narod i državu, a u tom slučaju je Predsjednica RH odgovorna da ukloni te nepravilnosti i spasi i ljude u sustavu od straha, a ponajprije pacijente koji su zatočeni po nečijoj moći u toj piramidi i ako nepodobni za posluh i podatljivost. Slučaj Marka Franciškovića je to kristalno potvrdio.”

To je bio Josip Kokić hrvatski Don Quixote u borbi protiv vjetrenjača do zadnjega daha, svaki njegov angažman prepoznat je tek nakon 10-15 godina, bio je hodajući anđeo čineći samo dobro, nikada ništa nije tražio za sebe, umirući ostao u brizi i razmišljanju o potrebama drugih, a ne o sebi.

Ode pravednik među svoje i dobili smo pojačanje odozgor, jer mi odavde ne možemo puno, a ja znam da Josip Kokić tek kreće u boj!!

Neka ti je laka Hrvatska gruda koju si silno ljubio, počivao u miru Božjem pravedniče!

Ja ti samo mogu napisati već napisano i opjevano: „Sutra će te ponit njih šest, među ruke….finili su ćaća tvoji trudi…..odmori malo!

Ozana Bašić