(Mk 13, 33-37)

„O da razdreš nebesa i siđeš!“
(Iz 64, 1)

„Bože, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas!“
(Ps 80, 4)

„Očekujemo objavljenje Gospodina našega Isusa Krista.“
(1 Kor 1, 7)

„Bdijte jer ne znate kad će se domaćin vratiti.“
(Mk 13, 35)

Od vapaja, preko očekivanja, pa do opomene.
To je naš ljudski život. To je i Advent.

Nova je crkvena godina u koju ulazimo lamentirajući.
Naricajući. Jadikujući. Vapeći. U iščekivanju. I s upozorenjem.

Znam da nije lako, ali pokušajmo ovog Adventa izbjeći sve one tako dobro nam poznate klišeje, svu onu pristojnu pobožnost koja je već pomalo obljutavila, pokušajmo se odmaknuti od onog standardnog i jeftinog veselja kojeg nam je ova bezbožna kultura nametnula, proglasivši Božić sveopćim kulturnim dobrom, i umjesto svega toga dopustimo radikalnoj iskrenosti Svetog pisma da nas (barem ovog Adventa) učini iskrenim kršćanima.

Za vrijeme Adventa trebamo prestati pozirati, glumiti, izigravati.
Za vrijeme Adventa trebamo doći do samog ruba.
I osvijestiti se.
Progledati.

Ovaj naš svijet nije u redu. Ne, nije!

Živimo u kulturi koja navodno respektira Božić, a na svim poljima zagovara i provodi kulturu smrti. Okruženi smo zlom. Nepravda vlada. Patnja je posvuda oko nas. Laž, licemjerje, oholost, pohlepa.
Čovjek više nije siguran hoće li njegova vjera izdržati sve ono čemu, iz dana u dan, svi mi tako zorno svjedočimo. I logično je da iz dubine srca vapimo baš onako kako je i Izaija vapio: „O da razdreš nebesa i siđeš!“

Advent nas poziva na istinu, pa makar ne znam kako ta istina bolna bila. Na istinu, u tugu i muku, umotanu. Ali prije svega na istinu. Pozvani smo opisati ovaj život oko sebe onakvim kakav on uistinu jest, a ne kakvim nam ga ovaj svijet prikazuje.

Ulaskom u razdoblje Adventa podsjećamo se jednog od najtežih ali i najvažnijih aspekata u sljedbeništvu Krista, a taj je da moramo naučiti čekati. Na najjednostavnijoj razini mi ćemo čekati naredna 24 dana kako bi proslavili Isusovo rođenje. Mi također čekamo Kristov Drugi dolazak, u svoj njegovoj moći i slavi. U međuvremenu, dakle između ta dva vremena, mi čekamo da Krist dođe do nas u trenutcima naših svekolikih potreba.

Advent je dakle čekanje, iščekivanje, a čekanje je dio kršćanske zrelosti.

Za vrijeme Adventa mi živimo u naslućivanju onoga što još nije, onoga što je u tijeku. Čekamo kako to apostol Pavao kaže: „Objavljenje Gospodina našega Isusa Krista.“

I nije to ni malo laka zadaća u ovim našim vremenima, u ovom našem svijetu, u svijetu koji slavi isključivo pobjedonosne dolaske prvaka u ciljnu ravninu, lukave prečace, gotove proizvode, laka rješenja i koji ni malo ne vodi računa o mukotrpnom putovanju, o bolnom posrtanju, a da ne spominjem čekanje u strahu i sumnji.
Eugene Peterson naziva kršćanski život „duga poslušnost u istom pravcu“, a to je baš suprotno od svega onoga što zagovara ovaj svijet.

Advent nas priprema za Boga koji dolazi, za Boga koji će biti jako drugačiji od Boga kojeg mi očekujemo i kojega se nadamo susresti. I mi poput Izaije čeznemo za Jako Velikim Bogom, koji će za nas konačno obaviti neke Jako Velike Stvari.

Pa tko se od nas nije znao moliti vapeći: „Bože, skrati muke naše! Zaštiti djecu našu! Domovinu moju spasi! Okončaj Bože tjeskobu, samoću, laži! Ozdravi me Bože! Spriječi pokolj nerođenih! Iskorijeni nepravdu, korupciju, pohlepu! Narod moj pameti privedi! Zaštiti nas Bože! Zaštiti nas od nas samih!“

Ne može čovjek, a ne moliti se.
Svaki dan. Svaku noć.
„O da razdreš nebesa i siđeš!“

Bog je velik i kada mu dođemo u molitvi, skrušena i ponizna srca, sanjajući neki bolji i pravedniji svijet, onda znamo da mi u biti sanjamo jedan maleni dio velikoga Božjeg sna, i da će Bog priteći u pomoć, jer sam Bog želi za nas bolji i pravedniji svijet.

Na našu žalost to smo mi sami trebali ostvariti. A nismo.
Međutim, za vrijeme Adventa, mi smo pozvani pripremiti se za nešto drugo. Za nekog drugog. Za nekog tako neočekivanog. I tako malenog. Ovaj naš svijet se raspada, naša su srca klonula, a Bog nam šalje – dijete!?

U svojoj propovijedi „Lice na nebu“ Frederic Buechner opisuje Utjelovljenje kao jednu vrst škandala koji od nas zahtjeva da razmislimo o šokantnoj Božjoj nepredvidljivosti.

„Oni koji vjeruju u Boga ne mogu više biti sigurni u njega. Jednom kada su ga vidjeli u štalici više ne mogu biti sigurni gdje će se pojaviti ili do koje će granice ići, do kojeg samoponiženja će se spustiti u svojoj ljubavi prema čovječanstvu. Ako su svetost, strašna moć i Božja veličanstvenost bili prisutni u ovom najskromnijem od svih događaja, u rođenju djeteta na selu, onda nema mjesta i nema vremena tako malenog i prozaičnog da i u njemu ne bi također bila prisutna svetost.“

I što ćemo sada?

Bog koji je neograničen sam bira granice. Jedna neudana djevojka, jedan zabačen gradić, jedno stoljeće među tolikima, jedan kratki život i jedna užasna smrt.

Spasenje za kojim mi čeznemo nije spasenje koje nam On donosi. Ovo nije ni malo laka ni ugodna istina za prihvatiti. To je istina s kojom se treba suočiti i s kojom se treba pohrvati. Snažno i dugo.
Božić dolazi i jedina nam je šansa biti spremni primiti Boga onakvog kakav on uistinu jest, a ne onakvog kakvog mi želimo da on bude. Advent je naše vrijeme priprave za Spasitelja koji – jest.

Mi trebamo Advent kako bi glasno i jasno izgovorili svoje tužaljke i svoje čežnje. Mi trebamo Advent kako bismo se pripremili za Boga koji dolazi. Mi trebamo Advent kako bismo osnažili svoja nadanja i svoju vjeru. Mi trebamo Advent kako bismo se naučili strpljenju, jer ne znamo „kad dolazi gospodar kuće“.

Zato budni budimo!