Blog

 

Jesu li ikada mnijenja ljudska bila tako zamagljena kao danas? Suvremeni čovjek se nesigurno kreće između prostora apatije i neodlučnosti, relativnosti i neodgovornosti, pa do uskog područja vlastitih ograničenja, zabluda, predrasuda i žestokih podjela.

Paradoksalno, tamo gdje treba zauzeti jasan stav, postaje neodlučan, a tamo gdje treba paziti da mu emocije ne prerastu u afekte i sukobe, posjeduje slijepu odvažnost koja ga dovodi do velikih ratova i katastrofa.

Teško se postaviti u svijetu brzih i fluidnih mijena. Treba brzo misliti i raditi na sebi, usavršavati se, učiti, moliti, vjerovati i nadasve ljubiti. Čovjek može biti ispunjen samo ljubavlju i radom. A kad se to dvoje spoji, onda se događa eksplozija kreativnosti!

Bolest suvremenoga savijeta je nedostatak i gubitak smisla. Sada smo već u fazi dubokog suočavanja s posljedicama takvoga stanja. Čovjek koji izgubi smisao, pluta po velikoj praznini. Neispunjen čovjek je veliki očajnik. A očajnik je spreman na sve, na svaku vrstu autodestrukcije. Ili na razne kompenzacije nedostatka pravog ispunjenja. Grozničavo traži odgovore i gore i dolje, i u podzemlju i nadzemlju, ali nigdje ne nalazi mira. Gladan je ljubavi, iako se pravi da prezire ljubav. Misli da je moćan i pametan, a tako je slab i nesiguran. Igra se bogova i Olimpa, da bi se razotkrio kao veliko, zaigrano, često i opasno dijete.

Suvremeni čovjek je neurotično, podvojeno stvorenje. Osvaja, gradi, ruši, pa opet gradi i osvaja, širi prostor svojih inovacija, ali ostaje beznadno prazan i nesretan. Nešto mu veliko nedostaje. Što više umuje o sebi i svijetu, Bog mu je sve dalji. Pun je konstrukcija, teorija, informacija, zanimljivosti, senzacija – pa ništa! Kad sve to splasne, ili kad se zasiti, praznina iznova zjapi. Demoni kaosa, zlodusi zbrke haraju svijetom. Pomutnja je njihova zastava.

Nijedan odgovor nije dostatan, jer na jednu hipotezu javi se dvadeset drugih, na jednu teoriju dođe još dvadeset drukčijih. Zapetljan je u mrežu vlastita subjektiviteta i relativnosti. Traga za istinom, a ona mu migolji, umnožava se, prikriva, zastire koprenom, jer nema prema njoj strahopoštovanja, nego je želi bezuvjetno posjedovati. Čovjek nije stvorenje koje može posjedovati istinu. Njemu je dano dioništvo u njoj, ali do nje može samo putem mudrosti i poniznosti duha.

Otuda toliko zbunjenosti. Mnogi se ne snalaze na globalnom tržištu ideja, jer su i ideje postale roba. Misli, duh, sve se pokušava utržiti i prodati. Sve je postalo roba, i ono čime se ne može trgovati. Čak i istinom, usitnjenom, razmrvljenom, zamućenom…Razdrobljena istina ne koristi nikomu. Svatko ponese kući jednu krhotinu ali ne vidi cjelinu.

Ni razne pogubne ideologije nisu izgubile na svojoj privlačnosti. Dobile su samo nova lica. Najopasniji su ljudi koji misle da vladaju idejama, da je njihov sud konačan. Neupitni ljudi su najgori ljudi. Ima ih svugdje, na svim razinama i u svim taborima. Sve ih je više. Tvrdokornost blokira mnoga srca. Prezir i nepraštanje. Barikade u glavama i mislima.

Iako se svi zaklinju u demokraciju, postalo je normalno, kao u komunizmu, da se s neistomišljenikom ne razgovara, ili da ga se po mogućnosti diskreditira, da ga se gleda kao neprijatelja. Mediji su postali javne sudnice u kojima se olako i površno sudi ljudima, izvršavaju se verbalne egzekucije, a šačica medijskih nasilnika dijele lekcije svima, kao da su iznad svakog suda i instuticija, iznad svakog mnijenja i istine. Oholi arbitri sude, dociraju, traže progone, eliminiraju, anatemiziraju…

A živimo upravo u vremenima kad treba dobro prosuditi, smireno i odgovorno, baš zato što je toliko informacija i poluinformacija koje zamagljuju suštinu. Potreban je moralni i intelektualni napor da bismo prosudili određenu situaciju i događaje, umjesto da po uvjetovanom medijskom refleksu reagiramo instinktivno na ove ili one podražaje.

Između euforija i zgražanja, cijeli je spektar ljudskog razmišljanja i raspoloženja. Kad nam se nudi jedna ili druga krajnost, onda nas se svodi na afektivne i nagonske ljude. Ponekad se pitam, odakle u svijetu zasićenom informacijama i golemim znanjem, toliko nagona, nasilja i sukoba? Plaćamo li tek sada posljedice krvavog i konfuznog 20. stoljeća, kaotičnog i revolucionarnog?

Rane čovječanstva ne samo da nisu zacijelile, nego će teško i zacijeliti na ovaj način. Jedini put je okretanje dubokoj duhovnosti i Bogu kao pravom iscjelitelju i ozdravitelju. Sjetimo se, sv. Pavao je govorio o „duhovnom čovjeku“, kakav treba biti. Možda je vidio ljude budućnosti. Svijet koji je pred nama i kojeg trebamo mijenjati po ljubavi i križu.