Gradu u kojemu živim i u kojemu sam rođen, tepaju da je grad-spomenik, grad-muzej, UNESCOV biser (makar i u dreku) – i zaista je prelijep – ali nije li depresivno živjeti u velikom muzeju na otvorenom?

Kad navale rijeke turista, onda mi koji tu živimo, a nismo u uslužnoj funkciji tom šarolikom svijetu, samo smetamo – morate se ukloniti na uličici da slučajno ne zasmetate turistu koji fotografira, da mu ne ometete seansu ili ne upadnete u kadar, morate paziti da sve bude u službi starog grada spomenika koji postoji da bi ga se eksploatiralo do zadnjeg izlizanog kamena i ploče. Grad tu više nije zbog nas nego zbog turista, a mi stanovnici – tu smo zbog grada i turista, da bi se fingirao nekakav život i da bi turisti imali živopisniji osjećaj među domorodačkim stanovništvom.

Zato u nekom času postane mučno živjeti ljeti u takvom razgledničkom gradu, čija je vizura tako prekrasna da se čini kao umjetna ljetna kulisa. Hoću reći, odavno je sve ovo izgubilo svoju dušu, patinu i onaj ležerni mir, svoju ljetnu siestu, kad je život tekao prirodnije i svjesniji vlastite vrijednosti.

Mnogi se žale na vrućinu. Žaliti se na vrućinu – to je poput podštapalice u razgovoru, dijaloška špranca, kad se nema što reći, onda se zapodjene razgovor o vremenu. Žega je saharska, i koliko god trpjeli, draže mi je da je tako. Volim kad je ljeto – ljeto, a zima – zima. Ekstremne situacije dobre su za omlitavjeli duh čovjeka. Svi se samo na nešto žalimo. Moderni čovjek postaje iritantan sa svojim sve manjim pragom tolerancije da nešto otrpi i podnese. I kad zaglavim u rijekama koje teku put vratiju od grada, teško mi se othrvati umoru od trivijalnog, od ispraznosti masovnog, suvenirskog turizma koji ponekad graniči s degutantnim balkanskim atavizmima.

Na nekim štandovima kao suvenire prodaju drvene faluse. Ne znam što bi to trebalo značiti u lokalnoj ponudi turistima, i odakle izvire to nadahnuće – u domaćoj tradiciji, ma koliko psovačkoj, takva prostačka semantika ipak nije dio tradicionalnog mentaliteta. Možda je to nekomu „genijalcu“ bio dobar štos, vic ili ne znam što, no vulgarnost je družica gluposti, pogotovo kad je tako doslovno agresivna – i na koncu sramotna, jer nas svodi na obične glupane i primitivce koji su izgubili svaki moralni kriterij. Možda je to i dio opće društvene semantike – poruka narodu kao i gostima – to je sve što možete ovdje dobiti. Poruka vulgarnog, primordijalnog cinizma.

Pitam se, je li grad zbog ljudi ili su ljudi zbog grada. Jesmo li mi tu zbog nas samih ili zbog turista? I zašto postoji Hrvatska koju najviše mrze oni koji su joj najviše uzeli? I prema kojima se ona ponijela izdašno, a prema svojoj vjernoj djeci – kao maćeha? Ako nismo ništa više od turističko-konobarske nacije, ako nismo ništa više od europskog Tahitija ili Havaja, poligon za Zrće i Ultru, za narkomanijačko partijanje, onda čemu smo „gaće mrčili“ i kamo će otplutati ova korablja?

P.S. Eto, Udba ipak nije uspjela sa svastikom ubiti hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Kazna UEFA-e je podnošljiva. No jedna stvar me muči: kako se može kažnjavati reprezentacija i njezina publika zbog sabotaže koja se nije ni dogodila na utakmici nego dan, dva ranije, i koja je prije svega u domeni sigurnosnih službi?

U Britaniji je nedavno otkriveno da je kraljica Elizabeta II. u djetinjstvu skupa s obitelji vježbala nacistički pozdrav. Bilo je to tridesetih godina prošlog stoljeća. Eto vraže, tko bi rekao da je britanska kraljevska obitelj mjerila visinu kukuruza? I nikom ništa. Kažu, nisu znali kamo će još Hitlerova politika odvesti svijet. Pa su mu se divili. Engleski mediji su stali mahom na stranu Njezinog Veličanstva.

Šteta jedino što je sve išlo u zastaru i što se nije dogodilo na Wembleyu, pa da Uefa kazni englesku nogometnu reprezentaciju izbacivanjem s Europskog prvenstva.