Blog

 

Nikako se ne mogu sjetiti je li Ante Tomić košarkaš Barcelone ili Reala. Sjećam se da je bio i neki nogometaš koji se tako zvao. A kažu da postoji i književnik pod tim imenom.

Ono što pouzdano i provjereno znam je da jedan Ante Tomić piše dvije kolumne, jednu u „Jutarnjem“ i jednu u „Slobodnoj“, da se to zove medijska bilokacija, i da je u vrijeme omraženog Tuđmanovog režima u potonjoj novini također pisao dvije kolumne. Ovaj podatak je dragocjen jer govori o karakteru demokracije, a pogotovo izravne protiv koje spomenuti Tomić piše u jednoj čudnovatoj, bijesnoj kolumni objavljenoj 6. lipnja 2015. u „Jutarnjem listu“ pod naslovom „Koje će nam dobro donijeti referendum, koja je skrivena moralna snaga u narodu?“

Veliki demokrat Tomić – ljubitelj tolerancije i dijaloga, osvjedočeni protivnik denuncijacije kolega i neistomišljenika, rekao bi čovjek, filantrop soroševske provenijencije – pod vidom satire, a zapravo bijesne poruge obrušio se na smisao i karakter, svrhu i štetnost referendumskog izjašnjavanja „krezubog“ i glupog naroda koji bi još htio odlučivati o stvarima koje ga se životno tiču.

Tomić je napisao zapanjujuću paskvilu protiv demokracije i referenduma, a da nitko nije ni trepnuo na taj eksces neoboljševičke svijesti. Deklarirani ljevičar u visokotiražnom listu valjda si sebi može dopustiti takav luksuz da o narodu, narodnoj volji i pravu na referendumsko izjašnjavanje govori kao o „opasnoj nacionalističkoj fantaziji“!?

Na pola njegova teksta pogledao sam datum objave. Vidim, nije 1945., nije ni 1950., nije ni moskovska „Pravda“ u vrijeme Staljina i SSSR-a, a nije ni beogradska „Politika“, ni Titova Jugoslavija – u nevjerici rekoh sebi, ne ovo nije noćna mora, nemoguće da smo osvanuli u SFRJ-otu, tada nije bilo interneta….kako je ovo moguće u Hrvatskoj 2015.? Pa još i u Europskoj uniji?

Da Tomićev tekst pročita Veliki Hazjain Staljin, brk bi mu zadrhtao od uzbuđenja – kakva vražja demokracija, kakav vražji narod, kakvo glasovanje i referendum! Tko je to još vidio u jednom poštenom komunističkom poretku! Tko je taj koji bi dao narodu da glasuje i odlučuje o sebi? Po Tomiću, narod je odviše retardiran da bi tako odlučivao. Narod je zapravo, veliki kolektivni nacionalist.

Citiram jedan odlomak iz Tomićeva teksta:

„Naprotiv, živcira me slaboumna, populistička poruka, prosti svijet razdijeljen na dvije polutke, vlast i narod, Nas i Njih. U ovom je manihejskom prizoru, osim toga, sadržano i romantičarsko, preporodno vjerovanje kako su krezubi i nepismeni odrpanci koje nazivamo narodom u osnovi neiskvareni, čestiti, iskreni i prirodno inteligentni, često i inteligentniji od onih koji su svršili velike škole, a to smatram jednom od gorih, opasnijih nacionalističkih fantazija. Što taj narod zaista zna bolje od ministara i zastupnika da bismo ga potezali da odlučuje o ovome ili onome u procesu, kako se to danas reče, neposredne demokracije? Može li se nekim primjerom potkrijepiti da bi neposredna demokracija pomogla? Ima li neka referendumska odluka koja je unaprijedila naše društvo i našu državu? Možda ona otprije godinu i po, kad je u Ustav ušlo da je brak zajednica muškarca i žene?“

Eto ti ga vraže!

Na kraju Tomić otkriva izvor svih svojih protudemokratskih frustracija!

Referendum o braku – jer zamislite, koji je to glup narod kad je mogao u Ustav staviti tako samorazumljivu činjenicu da je brak zajednica muškarca i žene!?

Zato treba ubuduće zabraniti svaki referendum a ako treba i dokinuti demokraciju da svakakvi odrpanci ne bi došli do prava glasa. Njegova je poanta da ne smijemo dopustiti tukcima da sudjeluju u vlasti. Osim ako nisu lijevi tukci.

Jer veli on: „Obeshrabren sam i malodušan mizantrop, sve mi se čini uzaludno. Beznadno. Unaprijed izgubljeno. Oni u čije me najbolje vrline uvjeravaju u znatnom su postotku budale, slijepi nacionalisti.“

Kakav bi Tomić tek bio mizantrop, koliko bi bio obeshrabren i malodušan, da s tim narodom dijeli njegovu sudbinu nezaposlenosti, ovrha i dužništva? Jer lako je moralizirati s plaćom od trideset tisuća kuna o budalama i slijepim nacionalistima. I biti salonski ljevičar koji se gadi sirotinje za koju drži da je sama kriva što je sirotinja – jer nije (barbaro)genij, tako sposoban i pametan, poput pisca iz Poskokove Drage.