Nakon „regionskog“ Velikog Brata koji se iscrpio u bizarnim i ekscentričnim likovima i balkanskom „trashu“, autori BB-realityja odlučili su se za decentniju, „malograđanskiju“ varijantu nove hrvatske sezone „Big Brothera“ koja je ovih dana počela u zagrebačkoj Dubravi.

Prošlo je 12 godina od prve sezone u kojoj je nakon sto dana izolacije, kao prvi pobjednik, iz BB kuće izišao Saša Tkalčević s izdašnom premijom od milijun kuna. Kad kažem pobjednik, onda zapravo ne znam na što se pobjeda odnosi, o kakvoj se pobjedi radi i u čemu je bit BB-natjecanja – taj misterij je ostao je nedokučiv do dana današnjeg.

Koji je smisao sustanarskih nadmetanja u pokusnoj komuni Velikoga brata?

U čemu je njegova drama, u čemu je privlačnost takvog programa za dio publike sklone BB-eksperimentima? Činjenica da se premija do danas svela na trećinu prvotne, da sada iznosi tristo tisuća kuna i da sudionici u kući ostaju 50 dana, govori o latentnoj krizi produkcije BB-a.

Ta vrsta reality showa je ipak potrošena, nije više tako isplativa u hrvatskom medijskom prostoru da bi se u njega ulagala velika sredstva kao u početku. I kuća u Dubravi ne djeluje raskošno, iako nije puno izgubila od BB dizajnerskog kiča koji upada u oči kao odraz uobičajene stilizacije i estetike RTL televizije. Neukusno kombinirane boje interijera s namještajem koji kao da je dijelom uzet iz dječje igraonice u nekom trgovinskom centru, a dijelom kao da reprezentira salon namještaja iz predgrađa, predstavljaju ambijent za psihodelične ili jednostavno, postavu scene i mizanscene za predstavu svakodnevnih trivijalnosti. Eksterijer s umjetnom travom i nekakvim „nadvožnjakom“, konstrukcijom koja izgleda kao pseudo-modernistički slavoluk, upotpunjena je disharmonična arhitektura BB kuće. Ne samo da to ne može biti ugodan prostor za boravak, nego ubija svaku osobnost svojom anti-estetikom. Sve djeluje umjetno, isforsirano, neživotno, rekao bi moj prijatelj, kao GMO pomidora.

U koji bismo žanr mogli staviti BB reality?

Ima li on išta od neke dokumentaristike ili je blizak sapunicama?

Rekao bih, sapunice su još humanije i logičnije. One se temelje još uvijek na nekom sižeu sa suviškom drame i emocija, s patetikom koja odražava život kao što su ga odražavale prve nijeme filmske komedije ili drame niže produkcije. Sve je to još dio nekakve televizičnosti. BB nema ni dramatičnost ni neku posebnu zabavnu zanimljivost, pa ipak se i dalje gleda i prati s popriličnim medijskim odjecima. Što je posebno uzbudljivo u gledanju kako netko ujutro ustaje i pere zube, doručkuje i potom pravi sklekove na umjetnoj travi? Pađenovo prebiranje po gitari i tjelovježbe u dvorištu, i „nutarnja drama“ jednog lika kojemu je BB dao „tajnu misiju“ vrhunac su dramskog naboja prvih epizoda hrvatskog „Big brothera“. Ni ocvali rocker koji umjesto grumena mudrosti traži još barem zrno popularnosti, ne može spasiti elementarnu gledljivost „Big brothera“.

Čim se takav show liši vlastite bizarnosti i svede na ritam svakodnevnice, razgoljuje se sva njegova dosada i nezanimljivost. Ostaje pitanje njegove prave svrhovitosti, njegovih skrivenih ciljeva, koje ne treba odviše ni mistificirati ali ni zanemariti. Već sam jednom pisao o tomu da BB predstavlja televizijski laboratorij u kojemu se proučavaju ljudski karakteri i psihologija u kontroliranim uvjetima. Izvanjski je produkcijski motiv zabava, a skriveni manipulacija s onima iza i ispred ekrana, i stvaranje jednog novog univerzalnog televizijskog konzumenta kojemu TV postaje prostor proširene stvarnosti i kojega se priprema za život u nadziranom svijetu.

U tom kontekstu ovaj show ne treba uzimati kao bezazleni „trash“ jer njegov uvodni spot i sublimne poruke koje šalje, usprkos kiču, otkrivaju da BB nimalo ne gubi na svojoj latentnoj dijaboličnosti. Već su neki gledatelji reagirali i spot nazvali sotonističkim. Simona Ištvanić ga je prepoznala kao „reklamu za Lucifera“ i pozvala je na bojkot te emisije ali i na molitvu za duše onih koji su pripremili tu emisiju i koji u njoj sudjeluju, i apelira na djecu i roditelje da ne gledaju to „dno dna“. Njezina reakcija je spontana i iskrena i nije nimalo pretjerala kad je ukazala na sotonističko naličje BB-spleena.

Spot koji traje pedesetak sekundi i na početku emisije uvodi gledatelje u dnevna događanja u BB-kući, insceniran je kao „mitska borba dobra i zla“, što je samo uvijena paradigma iza koje se skriva iskrivljeno poigravanje s kršćanskom semantikom. Izmjenjuju se scene neba i pakla, na nebu dvije anđelice u bijelom i s bijelim krilima sviraju harfe, a u podzemlju rogati lik ispija kalež krvi. Na nebu anđelica (uvjetno rečeno, anđelica, jer ima neku bijelu zlokobnu masku koja više izgleda dijabolično nego anđeoski) u zdjelici prinosi nešto, i djelić sekunde nakon toga, đavao srče iz kaleža.

Nebeski prizori izmjenjuju se s podzemnima u kojima sve gori i pršti, a na nebu dvije anđelice s golubicama u ruci prilaze jedna drugoj i približuju kljunove golubica. Ta scena po svojoj dijaboličnoj sugestibilnosti djeluje kao sublimna poruka istospolne ljubavi. Što znači ispijanje kaleža u paklu i dvije golubice koje se dodiruju kljunovima u rukama dvije anđelice? Koji je skriveni smisao tih poruka?

I na kraju, oko s dva krila, jednim tamnim i jednim bijelim, kao logo „Big brothera“.

Poruka je više nego jasna: čisti manihejizam i dvojstvo dobra i zla kao istobitnih stvarnosti koje u sebi objedinjuje jedno božanstvo, svevideće oko koje u sebi nosi i princip tame i princip svjetla. Poruka koja je u svojoj suštini duboko dijabolična, parodira i Duha Svetog i Kristovu krv, anđele i samog Boga na čije mjesto se postavlja groteskno oko s crno-bijelim krilima. Sve odiše i zlokobnošću i groteskom, estetikom sotonističkog kiča koji banalizira misterij zla, a dobro svodi na vlastite premise koje su opet u funkciji tame. Zapravo, spot ne odražava nikakvu borbu dobra i zla, nego njihovo jedinstvo kao dvije strane jedne stvarnosti, kako je vidi svevideće oko i kroz njega oni koji su mu odlučili žrtvovati svoje vrijeme, pamet i dušu.