Blog

 

Da je mali narod svojevrsna velika obitelj najsnažnije se osjeti u dramatičnim situacijama koje se dotiču emocija i savjesti većine njegovih pripadnika. Mnogi od nas koji su u srijedu 12. kolovoza 2015. godine, rano popodne, čuli vijest da su našeg sunarodnjaka Tomislava Salopeka brutalno ubili islamisti u Egiptu, bili smo potreseni kao da nam je tragično stradao netko koga smo dobro poznavali, momak iz susjedstva ili netko blizak, netko tko nam je u rodu.

Ta vijest je naciju potresla u ove kolovoške dane, dok se zbrajaju rezultati dobre turističke sezone, i trgnula je iz drijemeža, prenijela nas iz ovih naših hrvatskih žega, na pijesak sinajske pustinje, odakle ovim činom pogubljenja nedužnog Hrvata dolazi konkretna prijetnja samoj Hrvatskoj. Ta vijest nas je vratila u globalnu stvarnost svijeta u kojemu živimo.

Pogubljenjem Tomislava Salopeka teroristi tzv. Islamske države objavili su Hrvatskoj rat. I tu činjenicu ne treba smetnuti s uma, bez obzira jesu li islamisti ciljano oteli Hrvata ili su vjerovali da kidnapiraju Francuza, a onda su naknadno nadodali zlokobnu referencu: da je Tomislav Salopek divljački pogubljen zato jer Hrvatska sudjeluje u ratu protiv tzv. Islamske države.

Iako se još uvijek službeni izvori ograđuju s napomenom da je Salopek navodno ubijen, očito je da bi bilo veliko čudo – ili neka sadistička igra živaca od strane terorista – da se radi o lažnoj vijesti ili inscenaciji. Što bi time postigli bolesni umovi, teško je zaključiti. Iako nije jasno ni što su uopće postigli ubojstvom jednog nedužnog mladog hrvatskog oca obitelji.

Čini se da „isilovci“ ritualno sadistički i egzibicionistički uživaju u tim dekapitacijama talaca i da će ubiti svakoga tko im dopadne u šake, važno je samo da naknadno izmisle neki politički cilj. Dokazuje li to da se radi o patološkim tipovima koji, zapravo, i nisu neka ozbiljnija teroristička organizacija nego obične horde koje upadaju u predgrađa gradova i otimlju strance ili ih zaskoče negdje na osamljenim cestama?

Tko su, zapravo, ti zakrabuljeni tipovi, te jadne kukavice koje insceniraju mučne igrokaze kako bi zastrašili zapadni svijet? Tko stoji iza njih i kako je moguće da jedna moćna Amerika s čitavim svojim obavještajnim aparatom i golemom vojskom nije u stanju stati u kraj ISIL-u?

I zašto tako olako zaboravljamo da je ISIL posljedica američkog prljavog rata na Bliskom Istoku? Da je to gnojni čir koji je izbio nakon američke okupacije Iraka i izazivanja građanskog rata u Siriji, i niza islamističkih revolucija u sjevernoj Africi nazvanih „arapskim proljećem“? Nije li val izbjeglica koji pogađa Europu, ti nesretnici iz Sirije i Iraka koji se pokušavaju dohvatiti europskih obala, također jedan od posljedičnih efekata prljave ratne i obavještajne, manipulatorske američke politike na širem području Bliskog Istoka?

Malo tko od političkog i medijskog „mainstreama“ u zapadnoj Europi uopće se i usudi kritički dovesti u pitanje moralnost američke politike u svijetu. Slušamo mantru o moćnim velikim saveznicima koji nam u ovom času patetično poručuju da su s nama rame uz rame. I da su njihove (američke) misli s obitelji Tomislava Salopeka i s hrvatskim narodom…ajme….još da čujemo frazu kako smo u američkim molitvama – i eto razloga za mudrog čovjeka da im se zahvali – dragi naši američki saveznici, savez s vama nam nije ništa donio osim što smo u miraz, ulaskom u NATO pakt baštinili sve vaše neprijatelje kao – naše! No sad je kasno reći im: pustite nas na miru.

Ulazak u NATO pakt i sluganski mentalitet kojim slijepo slijedimo američku ratnu politiku donio nam je i prvu nedužnu žrtvu. Nije li li suludo da Hrvatska u interesu jedne velesile proizvodi samoj sebi neprijatelje od onih koji bi prema nama, u najmanju ruku, bili posve neutralni? I da se stavljamo uz bok SAD-u koji nas gura u svoje prljave ratne igre po svijetu, involvirajući nas u zamršene neprijateljske odnose koje stvara od Sirije do Ukrajine, tako što od nas iznuđuje nekakvu retoričko-političku pa i logističku potporu (koja joj uopće nije potrebna!).

Istodobno, ta Amerika kao naš vrli saveznik nije se htjela odviše eksponirati na hrvatskom vojnom mimohodu i proslavi dvadesete obljetnice Oluje! Kakve mi imamo neposredne koristi od savezništva s Amerikom osim što smo dobili cijeli popis (američkih) neprijatelja za vratom? I praktički smo, nakon ubojstva hrvatskog taoca, u ratu s tzv. Islamskom državom. U svom prvom obraćanju javnosti nakon objave tragične vijesti, nemušti premijer Zoran Milanović svojom nesigurnom pojavom, zbrkanim izjavama i nesuvislom političkom intuicijom, mogao je samo dodatno zastrašiti naciju. Odavao je dojam čovjeka koji ne zna što reći i što učiniti.

Ako nas gubitak jednog hrvatskog života ne trgne, ako ne počnemo realnije i politički lucidnije razmišljati, Uncle Sam će nas povesti u nove mobilizacije, a pijesak Sinaja bi nam mogao postati još bliži i zlokobniji nakon što je zaliven Tomislavovom mučeničkom krvlju.

Je li američki rat postao i naš rat?