Kad god u novinama pročitam dojmove i priče stranaca koji su trajno doselili u Hrvatsku, ostanem zapanjen koliko toga ovisi o stanju duha, uma, o ljudskoj subjektivnosti i rakursu iz kojeg gleda na stvari.

Zašto nam se čini da je uvijek drugdje bolje nego tu gdje živimo?

Čovjek je zaista čudnovato stvorenje. Većina stranaca hvali Hrvate, naš mentalitet, vide u nama otvorene, neposredne ljude, opuštene i zanimljive. Hrvatska im se čini bajnom, idealnim mjestom za novi život.

Istodobno, većina Hrvata je nezadovoljna svojim životom, samima sobom i jedni drugima. Uvjereni smo kako smo čangrizavi, depresivni i neljubazni, sve nas smeta, iz Hrvatske želimo pobjeći, ljepote i prirodne prednosti naše zemlje kao da preziremo ili nedovoljno cijenimo.

Odakle takav jaz u percepciji starosjedilaca i stranaca?

Zašto stranci o nama imaju puno bolji dojam i mišljenje nego mi sami o sebi?

Zašto se njima Hrvatska čini zemljom iz snova, a nama se čini kao zemlja bez perspektive?

Koliko god problemi egzistencijalne naravi bili objektivni, uvijek u tomu ima nešto od naše subjektivnosti, krivnje i odgovornosti. Pitanje je zašto nam je tako loše, odnosno zašto mislimo da nam je gore nego što jest? Koliko našim ponašanjem i stavovima vlada negativno raspoloženje i snažna nihilistička životna ideeologija? Jesmo li postali cinici i fatalisti? Možemo li od dobronamjernih došljaka nešto naučiti ili njihovo oduševljenje shvaćamo kao puku idealizaciju koju će život uskoro svesti na ogoljenu realnost? Možemo li se barem smireno zapitati: kakvi smo, zapravo? I što trebamo mijenjati da bi krenuli naprijed?

Život ipak nije tako dvoznačan. Nije ni sve bajno kako se čini strancima pod dojmom naše prekrasne obale i mora, niti je sve crno kako se nama čini. Istina je uvijek negdje u sjecištu tih kružnica, a do nje treba doći radikalnom promjenom starih loših navada i negativističkih, oportunih stavova. I krajnji negativizam je bijeg od stvarnosti kao i njezino idealiziranje. Ni jedno ni drugo nije dobro, no barem idealizam nosi u sebi naboj entuzijazma, nešto optimistično, i ma koliko bilo nerealno, uvijek će u njemu ostati neka iskra za novi početak i pozitivniji stav o životu.

Stanje duha i uma projicira se u stvarnost, u djela i nedjela, u aktivnost i pasivnost. Zato puno toga ovisi o stavu pojedinca, o njegovoj nutarnjoj nastrojenosti. Nismo li postali odviše sitničavi a premalo marljivi i poduzetni? Ako stranci u nama vide nešto dobro, ako u našem mentalitetu uočavaju neku živost duha i komunikacije, bistrinu i spontanitet, onda znači da još nismo duhovno mrtvi, da nešto u nama još postoji kao iskra novoga početka.

Pavičićev „brabonjak“

Za Juricu Pavičića Hrvatska je „brabonjak od republike“. Iz njegova pera nikad se nije prestala cijediti zloba, ali ponekad nadmaši i samog sebe. Odavno nisam pročitao ništa ciničnije i prezirnije, da je netko takvo što rekao o vlastitoj zemlji, i to još iz klase onih koji nemaju razloga žaliti se nad svojim statusom niti ih ljuta nevolja tjera da je napuste u potrazi za poslom i egzistencijom. Ali rado potiču druge. Jednom je Edo Popović izjavio da je „Hrvatska mračno mjesto“. Zapamtio sam tu sintagmu jer je zvučala beznadno.

Postoji cijeli kor novinara i književnika koji o svojoj domovini govore s prezirom, s gađenjem ili mržnjom. Za njih Hrvatska takva kakva jest nije vrijedna ničega. No zanimljivo je da i dalje žive i djeluju u tom beznadnom „brabonjku“. Jesu li mazohisti koji ne mogu bez nevoljene i neljubljene Hrvatske?

Kao protutežu i protuargument citiram što na tu temu kaže jedan veliki duh i um poput G.K. Chestertona u svojoj knjizi „Pravovjerje“:

„Moje prihvaćanje svijeta nije optimizam, ono je više nalik patriotizmu. To je stvar temeljne odanosti. Život nije zgrada za izajmljivanje soba u Brightonu, koju ćemo napustiti zato što je jadna. To je tvrđava našeg roda, sa stijegom koji vijori na kuli, i što je jadnija, to je važnije da je ne napustimo. Nije problem u tome što je ovaj svijet odviše žalostan da bi ga se voljelo ili odviše radostan da ga se ne bi voljelo. Problem je u tome da kada zaista nešto volite, onda je njegova radost razlog da ga volite, a njegova tuga razlog da ga volite još i više. Sva optimistična razmišljanja i sva pesimistična razmišljanja o Engleskoj jednako su valjani razlozi da se bude engleski patriot. Slično tome, optimizam i pesimizam su jednako valjani razlozi da se bude kozmički patriot.“

Što je za nas ta „temeljna odanost“, što je patriotizam za pojedince sklone destruktivnom stavu da je Hrvatska toliko jadna zgrada da je treba samo srušiti? Naš je veliki problem ta razarajuća mržnja i prijezir nacije prema samoj sebi. Hrvatsku se mrzi i napušta jer je korumpirana, neuspješna i devastirana. Oštroumni Chesterton kaže da je upravo zbog toga moramo još više voljeti, jer drukčije je nećemo promijeniti.

Komu ćemo je onda prepustiti?

Tko će promijeniti stvari na bolje?

Uostalom, Hrvatska to smo mi, ona je takva kakvi smo mi.

Zato je svaki optimizam i pesimizam u traženju izlaza legitiman ako nije usmjeren samo na to da se ustvrdi kako je zgrada ruševna i jadna, pa je treba napustiti i prepustiti hohštaplerima raznih vrsta i boja.

Hrvatsku treba voljeti upravo sada, dok je ovako deprimirana i malodušna, kad nam se čini kao zemlja u kojoj bismo najmanje poželjeli živjeti. Onaj tko je uistinu voli, potrudit će se dati svoj doprinos da bude barem malo bolje mjesto za život i rad.