Blog

 

Dva čovjeka žestoko su se sporila oko toga koje je polje prvo u hrvatskom grbu, bijelo ili crveno. Jedan je tvrdio da je prvo bijelo, a drugi da je crveno. Nijedan nije htio popustiti pa su zvali svećenika da presudi: “Velečasni, recite vi koje polje je prvo u hrvatskom grbu, crveno ili bijelo?”

“Polje obrađeno!” – odgovori velečasni.

Vrlo poučna anegdota, pogotovo za naše hrvatske prilike.

Zar nam se ne čini da je hrvatsko društvo podijeljeno duhom jalovih svađa, i da nalikuje na spor dvojice zagriženih iz spomenute zgode?

Dok se prepiremo oko politikantskih tema, dok se sukobljavamo oko toga je li nešto bijelo, crveno ili crno, dotle nam promiče život i važne stvari koje bi mogli učiniti za bližnje, za ovu zemlju. Mnogi kao kavanski pametnjakovići gube vrijeme, dok su polja, i simbolično, i doslovno neobrađena.

Rad se smatra beskorisnim i uzaludnim, veliko je malodušje po tom pitanju. Pošteno raditi, nekad je bilo časno, danas kao da je svojstveno samo onima koji moraju ili budalama.

Ali velika je to zabluda.

Promišljen, ustrajan, težak i pošten rad uvijek se isplati, ali ne preko noći i ne na način kako bi to htjeli skorojevići.

Kriza rada i poštenja još više podcrtava siromaštvo u Hrvatskoj.

Sjetimo se one evanđeoske prispodobe o zakopanim talentima. U tom kontekstu može se promatrati i mentalitet hrvatskog društva. Puno je nepravde ali i nerada, lijenosti, jalovosti i nedostatka inicijative. Neki su ljudi nerealni pa svoje darove ne prepoznaju ili ih preziru jer ih smatraju manje vrijednima, htjeli bi nešto više. Neki su se izgubili, lutaju, ne mogu se naći ni u čemu, a jedan manji dio svoje darove umnaža radeći za sebe i za druge, za obitelj i za društvo.

Ne budimo narod zakopanih talenata!

Kad bi bilo više polja obrađenih, i Hrvatska bi bila uređenija zemlja.

Sve zapadne demokracije uređene su institucionalno, ali pogledajte i njihove eksterijere, prirodu, polja – sve je u znaku stabilnog poretka i mentaliteta rada. Sve je obrađeno. Sve je funkcionalno i iskorišteno.

Kriza ima i svoje pozitivne strane, ona nosi u sebi motivacijsku snagu i mogućnost da čovjek sagleda svoje pogreške i da se promijeni. Kriza izvlači iz njega zapretane i skrivene potencijale. Tjera ga da svoje talente ne zakapa nego da ih razvija i umnaža na dobrobit svih.

Kad naši kapitalisti ali i tzv. „mali“ ljudi budu tako razmišljali, Hrvatska će biti sretnija zemlja. Dug je put do toga cilja, ali ga se može dosegnuti. Sve je više primjera ponovnog otkrivanja vrijednosti zemlje i svega što nam daje. Mnogi ljudi iz većih gradova otkrili su zaboravljene parcele predaka u kršu staroga kraja, vratili se, raskrčili zemlju, posadili na stotine maslina i loza, i ubiru plodove. Sve više ih je koji ledine pretvaraju u plodna polja, ali još uvijek nedovoljno.

Život nas tjera da budemo kreativni, aktivni, da nešto napravimo sa svojom zemljom i baštinom, da je ne zapuštamo i ne uništavamo, nego da spasimo i sačuvamo ono što se još može. A može se puno, iako je jedan dio već uništen.

Zato neka nam bude i u grbu prvo polje ono koje je živo, obrađeno i plodonosno, ono koje znači život i napredak.