Blog

Činjenica je da među vjernim katolicima postoje dijametralno suprotna gledišta na posjet pape Franje Sarajevu pa tako i na njegovu osobu i nekonvencionalan stil komunikacije.

 

“Pope Francis graffiti” by Thierry Ehrmann (Photo-Wikipedia)

 „E, Frane, di si? Frane! Ajmo ća na kavu, ‘oćemo malo proćakulat? A u Sarajevu si? Ajde, onda nećeš stić’ na utakmicu u Berlin? Messi, je, Messi, il grande maestro, je, je, i ti si grande maestro! Ajde Bog, pozdravija te moj župnik, e onaj šta te ispovida u Buenos Airesu…a ima ti nas svugdi moj Papa, svugdi…javi se onda kad stigneš doma….an, bravo, i siti se stavit oni Hajdukov šal šta san ti ga da’…šta, je li to problem na Koševu? Ma neće to niko ni skužit, ti si ionako cili u bilon ka pravi ‘ajdukovac…“

Ovako bi možda zvučao jedan karikirani razgovor u duhu dalmatinskog, dakle, južnjačkog mentaliteta, vrlo sličnog južnoameričkom, kad bi razgovarali Papa i njegov poznanik iz Dalmacije. Namjerno karikiram da bih pojasnio što mislim o opasnosti jedne lakonske, banalne percepcije Pape i odnosa prema papinstvu u kontekstu pretjeranog spontaniteta i nedostatka potrebne, barem psihološke distance između Pape i javnosti.

Ovako bi možda zvučao jedan karikirani razgovor u duhu dalmatinskog, dakle, južnjačkog mentaliteta, vrlo sličnog južnoameričkom, kad bi razgovarali Papa i njegov poznanik iz Dalmacije. Namjerno karikiram da bih pojasnio što mislim o opasnosti jedne lakonske, banalne percepcije Pape i odnosa prema papinstvu u kontekstu pretjeranog spontaniteta i nedostatka potrebne, barem psihološke distance između Pape i javnosti.

Papa Franjo je svoj neposredni pastoralni i komunikativni stil prenio iz svog nadbiskupstva u Buenos Airesu u Vatikan, u papinsku službu. Ta promjena, iako naoko samo izvanjska, ipak je dramatično utjecala na percepciju njega kao Pape. Dok su svjetovni mediji i nekatolička javnost oduševljeno pljeskali njegovoj nekonvencionalnosti, katolici su u svojim mišljenjima, u svojim dimenzijama razumijevanja i doživljaja takvog neformalnog Pape vrlo podijeljeni. Njegov posjet Sarajevu, njegov stil, nastup, propovjed i govori naišli su na oduševljenje hodočasnika i prisutnih koji su sve to doživjeli na vrlo emotivan način, no mnogi hrvatski katolici koji su cijeli taj događaj promatrali s distance ne dijele to oduševljenje.

Moram napomenuti da poštujem duhovno i emotivno iskustvo hodočasnika i vjernika koji svjedoče o susretu i misi na koševskom stadionu u Sarajevu, ali emotivni diskurs ovdje ostavimo po strani, o njemu ne mogu govoriti jer nisam bio na licu mjesta. Dakle, govorim i govorio sam o nekim drugim konzekvencama papina pohoda BiH, o tomu kako će se on odraziti na odnose u Katoličkoj crkvi, na položaj Hrvata u BiH i na samu percepciju pape Franje. Osim toga, vjera nije samo emocija, ona je nešto puno dublje. Ne treba analizirati stvari ni samo na temelju osjećaja i trenutne subjekcije ali ni na temelju golog racija bez intuicije. Katolici bi prosuđivanju ovako vrlo delikatnih stvari – u kojima se svatko od nas lako može prevariti – trebali pristupiti trezveno i u duhu katoličke vjere koja počiva na tri glavna stupa: Euharistiji, Mariji i Papi. Ako to ne gubimo iz vida, onda naša rasprava „pro et contra“ može biti po savjesti i uvjerenju, s dobrim nakama. Nije bitno koliko se naši stavovi razlikuju u prosudbi stvari koje nisu neupitne kao članci Vjerovanja, nego je bitno da kao vjernici možemo o svemu konstruktivno raspravljati – a i ta rasprava ne smije dovoditi do podjela nego u pronalaženju istinskog zajedništva unutar same Crkve.

Reinterpretacija papinstva

Ono što je neke vjernike zasmetalo upravo je Papin čudnovati, implicitni „sinkretizam“. Stavio sam tu riječ u navodnike jer nitko od nas neće i ne može to izričito tvrditi. Uvjetno rečeno, Papin nastup je percipiran kao ujediniteljski prema svim religijama, čak bi se moglo primjetiti da je taj zahtjev bio iznad njegove papinske glavne zadaće, a to je pohod mjesnoj Crkvi. Govori se i o njegovom državničkom posjetu Sarajevu s geopolitičkim karakterom, no kako lučiti papinu osobu na državničku i duhovnu? Papa nije državnik ni političar bez obzira na državne vatikanske prerogative. Papa je prije svega nasljednik sv. Petra, onaj koji vodi i utvrđuje Katoličku crkvu i čuva njezin nauk.

Vatikanska politika uvijek je bila na crti podržavanja unitarne Bosne. Problem je što se mirotvorni idealizam pape Franje u BiH sudara s grubom stvarnošću. Nije ostao dovoljno dugo u toj zemlji da bi vidio iza obzorja događaja. Nijednom nije izričito spomenuo bosansko-hercegovačke Hrvate niti se njima izravno obratio kao Papa, što smatram vrlo zabrinjavajućim, i sa zebnjom se pitam tko je u Vatikanu osmislio strategiju njegova posjeta Sarajevu – odnosno – koje geopolitičke konotacije stoje iza svega toga, i je li Papin naivni pristup bosansko-hercegovačkoj stvarnosti iskorišten za nečije skrivene interese?

Na početku svog pontifikata, papa Franjo je svjesno ili nesvjesno reducirao svoje papinstvo na ulogu rimskog biskupa. Rekao je da je on prije svega rimski biskup. I tako se ponašao, nastavio je živjeti u svom dotadašnjem stilu jednog neposrednog, komunikativnog biskupa vrlo zauzetog za siromašne i posvećenog pastoralnom radu i izravnom kontaktu s ljudima. No traži li papinstvo ipak jednu nužnu distancu? Na neki način Bergoglio je reinterpretirao stil papinske službe. Neki to smatraju modernim, neki u tomu vide korak naprijed, no s tim se ne mogu složiti. Mislim da se radi o ekstrovertiranosti koja nakon nekog vremena može postati kontraproduktivna za samu Crkvu. Papa je improvizator a mediji to najviše vole jer i sami improviziraju, tako da se događa da Papu često banaliziraju i reinterpretiraju njegove izjave kako im odgovara. Ne čini se da Papu to previše smeta jer je s medijima u vrlo dobrim odnosima. Hoćemo li doći do paradoksa da će svijet slaviti Papu a izrugivati Crkvu kojoj je on na čelu?

Ovdje navodim dva dijametralno suprotna gledišta na Papin posjet Sarajevu koje držim jednakovrijednima kao uvjerenjima i stavovima dvoje katolika koji drukčije misle. Prvo citiram jednu cijenjenu čitateljicu i njezino mišljenje:

„Iskreno, nisam imala prevelika očekivanja od Papinog posjeta Sarajevu, ali ostala sam razočarana i više od očekivanog. Očekivala bih od katoličkog Pape da bude na prvom mjestu naš, a tek onda njihov i ne nikako svačiji. Nema se što dodati apelima na suživot i mir, ali govoriti o oprostu bez kajanja nemoguće je. Znam da se kod većine euforija još ne stišava, ipak mislim da je lakše osjećati euforiju ako niste direktno pogođeni. Nema mjesta euforiji u državi u kojoj je hrvatski entitet pred istrebljenjem. Ja sam vidjela licemjerje, veliko licemjerje onih koji su doveli do istrebljenja Hrvata u BiH, vidjela sam spektakl, a nisam osjetila niti nadu, a još manje utjehu za sve prognane, za sve koji trpe nepravdu, za sve one koji se bore da Hrvati u BiH prežive i ovu kalvariju. Da, i doista ne bi bilo bitno da li je Papa bio u Sarajevu ili Zagrebu. Gdje god bio htjeli smo osjetiti prije svega da je naš…“

Drugo mišljenje koje ovdje citiram je stav mojeg prijatelja koji se sa mnom nije složio u pogledu na Papin nastupni stil i posjet Sarajevu.

„Mislim da Papa ne podilazi svijetu nego svijet (mediji) to pokušavaju tako tumačiti. Čak mu se i izjave podmeću. Izgleda da su mediji dobili zadatak od ovoga Pape napraviti ono što bi oni željeli da Papa bude, a sve u cilju razbijanja jedinstva i stvaranja podjela unutar same Crkve. Medijski rebranding Pape prema ostvarivanju tih ciljeva je u punom jeku. Sami smo svjedoci da u tome jako dobro uspijevaju. Gađaju taštinu “pravovjernih” katolika. Mnogi su već nasjeli na tu đavolsku podvalu.“

Ovdje se radi o zanimljivoj tezi da mediji sami svjesno rade rebranding Pape s namjerom da ga predstave kao „svog“ i da tako unesu podjelu među katolike. Istina je da đavolskih podvala ima tamo i gdje im se najmanje nadamo. Zato je i potrebno da kao katolici mislimo, analiziramo i kroz dijalog pa i polemiku pročišćavamo svoju percepciju do jasnoće, koju na koncu, može dati samo Duh Sveti. Evo kako je moj prijatelj kritizirao moj članak o Papi kao celebrityiju:

„Ne slažem se s tobom. Ja sam izgleda među manjinom kojoj tvoji tekstovi nisu dobro legli. Crkva u Europi umire, za razliku od Crkve u Južnoj Americi i Africi koja je živa i raste. Papa to zna i mora odlučiti hoće će li pustiti Crkvu u Europi da izumre i pretvori se u zatvorenu korumpiranu sektu koja će biti u svađi sa svima, a najviše s narodom ili će ovim nekonvencionalnim pristupom privući odbjeglo stado, što mu jako dobro ide od ruke. Ovo vrijeme traži drugačije vođe. Ovaj Papa nastupa kao misionar isusovac. Kao što su nekad oni nastupali u poganskoj Južnoj Americi, tako sada on pokušava to isto u neopoganskoj Europi. Vraćanje odbjeglog stada ne ide krutim, teško razumljivim i isključivim stavovima koji su jako daleko od svijeta. Za to je ponekad potrebno biti i poput holivudske zvijezde, jer je to jedini jezik koji neopoganska Europa razumije, taktika koju su Isusovci primjenjivali nekad među plemenima u Južnoj Americi. Možda si previše opterećen svjetskim interesima kojih zasigurno ima, ali spas duše ne ide kroz spas naroda, nego kroz spas pojedinca koji će sam, neovisno kojem je narodu pripadao, stati pred Vječnog Sudca. A ovo su Posljednja Vremena u kojima je važno da svaki pojedinac shvati svoju prigodu za spas duše. Za ono što se danas događa u Bosni nije kriva Crkva nego politika.“

Dakle, vrlo žestoko iako smo prijatelji i to smo još više nakon ove male polemike. Ovdje sam htio pokazati, kroz svoj diskurs, potom mog prijatelja i jedne čitateljice koja u svom razmišljanju sublimira „vox populi“ dijela katolika, da možemo biti vjernici katolici, i da na istu stvar možemo imati dijametralno suprotna gledišta. Netko bi mogao reći da je to simptom nečeg lošeg za Crkvu, znak podjele.

Sve ovisi o ljudima i nakani ljudskih srca. U povijesti Crkve i kršćanstva uvijek je bilo vrlo živih polemika i mimoilaženja među samim svecima i velikim umovima Crkve. A da ne govorim o svađama i razilaženjima među samim apostolima. Naravno, to nije obrazac ponašanja, niti uzor, ali pokazuje se kao dimenzija naše ljudskosti, kao činjenica da smo živi ljudi – jer dok imamo stav i mišljenje, i dok ih sučeljavamo sa strašću i uvjerenjem, to znači da još imamo srca i da nam je stalo. Tako ćemo prije doći do istine nego da se zatvaramo u šutnju i oholu samodostatnost.