Vrhovni sud SAD-a svojom odlukom o nametanju priznavanja istospolnih brakova svim saveznim državama, otvorio je Pandorinu kutiju svjetonazorskog i unutarcivilizacijskog rata, s tim da oni koji žele prisilom promijeniti mišljenje većine, sada na svojoj strani imaju državu i mogućnost pravne i kaznene represije protiv svih koji se budu suprotstavljali tom pravnom nasilju.

Čini se da je postalo vrlo popularno u svjetskim medijima natjecati se u rušenju tradicionalnih vrijednosti. Pritom većina autora svoju argumentaciju temelji na vrlo klimavim i kontradiktornim, i vrlo subjektivnim zapažanjima, koja kad se stave u svjetlo zdravog razuma i logike, dobiju tamne sjene kao bolesna pluća na rentgenu. Ali te sjene ne zanimaju monološku liberalističku kulturu koja samoj sebi dokazuje da rušenje tradicije i zdravog razuma ima smisla, da je u rušenju već sadržan zanosni doživljaj nesputane slobode. Mediji su često odjek, a ponekad i prethodnica odluka koje donose liberalne Vlade, sudovi i ostale institucije na Zapadu koji je poput goleme stare korablje opasno nagnut na jednu stranu.

Nedavno čitam u „Jutarnjem listu“ esej stanovite „ugledne newyorške odvjetnice“ kojeg prenose iz New York Timesa. Dotična dama, hvali se svojim promiskuitetom i dokazuje kako je monogamija nemoguća misija. Njezina je priča zapakirana u lepršavu ambalažu, reklo bi se, teče pitko, dojmljivo, logično, dopadljivo…koliko bi se ljudi zaklelo, pa vidi vraga, stvarno ima pravo, ljubav je nestalna, i tko se može vezati okovima za jednu osobu do kraja života…no priča ima jednu tamnu sjenu koje moje oko nije moglo ne uočiti. Loša vijest je da je na snimci nešto vrlo maligno.

Naime, „ugledna odvjetnica“ je u mlađim danima bila u vezi s nekim tipom koji je propagirao otvorenu, tzv. slobodnu ljubav, i koji joj je, zapravo, otkrio takvu životnu filozofiju. Ona je uz njega imala i veze s drugim muškarcima, što je on odobravao i promatrao sve s filozofske distance. No stvar nije išla glatko: ta famozna otvorena veza se raspala zbog njegove ljubomore. Na žalost, „ugledna odvjetnica“ iz toga nije izvukla pouke nego je nastavila sa svojim lepršavim životom i u poanti svog teksta nas počastila s ležernim zaključkom o nemogućnosti monogamije. U čemu je kvaka? Sve što je u eseju opisala kao svoje iskustvo dokazuje upravo suprotno: nemogućnost poligamije! Iz premisa o propasti poligamnih veza ona izvlači konkluziju o monogamiji kao iluziji!? Njezin promiskuitet poslužio joj je za dokaz protiv monogamije. Osim što je jasno da na temelju promiskuiteta ne može opstati nikakva veza pa tako ni poligamna – ne vidim što to dokazuje u odnosu na mnoge ljude koji žive u monogamnim vezama i stabilnim brakovima? Ako postoje ljudi koji svjedoče svojim životom da je brak kao doživotna veza muškarca i žene moguć, onda je neozbiljno i maligno u jednom svjetskom mediju prezentirati svoju plitku životnu filozofiju i ljubavne neuspjehe kao najlogičniji dokaz i argument da je monogamija propala stvar.

Iz cijele te priče proizlazi motivacija da se udari na sam brak kao vrijednost, da se pokaže kako je brak nešto nepostojano. Kad bismo ljudsku nepostojanost uzimali kao kriterij mogućega i nemogućega, onda bi morali odustati od svih ideala i od pozitivnih vrednota. Onda bi mogli reći da ni obitelj nije moguća. Takvih zloćudnih teorija s kontradiktornim stajalištima i ishitrenim zaključcima dokonih ljudi koji na život gledaju kao na infantilnu igru, možemo susresti sve češće u našim i svjetskim medijima.

U takvom društvenom ozračju, nije nimalo čudno niti posebno iznenađujuće što je Vrhovni sud Sjedinjenih američkih država, tijesnom većinom, donio odluku da sve savezne države moraju priznati istospolne brakove jer da je njihovo nepriznavanje protu-ustavno. Četiri sudca glasovalo je protiv a petoro za, i tih petoro ljudi je praktički pravnom prisilom nametnulo na cijelom teritoriju SAD-a nešto protiv čega se buni „sensus“ većeg dijela populacije i državne institucije koje to stanovništvo u saveznim državama predstavljaju. S vrha, centralistički, pravnim nasiljem, određeno mi je što smiju činiti i misliti u odnosu na pitanje koje je svjetonazorsko, moralno i na koncu religijsko.

Može li devet sudaca jednog Vrhovnog suda odlučiti o tome što je brak a što ne? I takvu odluku nametnuti saveznim državama i građanima koji imaju drukčiji stav i mišljenje o tom pitanju? Ovdje se radi o složenim moralnim, tradicijskim, vjerskim, antropološkim, sociološkim, psihološkim pitanjima, a najmanje političkima, i odluka Vrhovnog suda SAD-a otvara Pandorinu kutiju nesagledivih društvenih dubioza, sukoba i stradanja onih koji se iz svjetonazorskih, moralnih i vjerskih uvjerenja budu suprotstavljali takvom pravnom nasilju. A prvi na udaru bit će Katolička crkva i katolici. Američki biskupi nazvali su takvu odluku suda nemoralnom i nepravednom i pozvali katolike da ne sudjeluju ni na bilo koji način u ceremonijama sklapanja istospolnih zajednica.

Istodobno, Bijela kuća više nije bijela: osvijetljena je duginim bojama i time se sam američki predsjednik Obama svrstao na jednu stranu lađe, onu nagnutu, a protiv mnoštva svojih sugrađana, pogotovo katolika, koji se sada mogu naći onkraj zakona. Ne treba biti prorok pa da se zaključi kako takva pristrana politika vodi ka progonu neistomišljenika i to uz pomoć državnih zakona. Hoće li se kršćanima dogoditi isto što i u vrijeme poludjelih rimskih careva – kad ne prinosiš žrtvu idolima i državnim bogovima – postat ćeš hrana lavovima? Je li odluka Vrhovnog suda SAD-a uvod u svojevrsni sekularistički šerijat, odnosno u sustav koji nalaže da se rješenje moralnih dvojbi i neslaganja rješava kaznenim pravom? 

Umjesto zaključka, još jedan primjer koliko su neki stereotipi i opća mjesta te liberalističke kontra-kulture puna nelogičnosti u svom marširanju pod zastavama promjene tradicionalnog ljudskog poretka. Nedavno je emitiran dokumentarni film o Freddyju Mercuryju, gay ikoni pop-glazbe koji u poanti priče kaže kako ne želi ići u raj nego u pakao jer da tamo ima zanimljivih ljudi. Prvo što sam pomislio: jadničak, zar su mu Neron, Hitler i ostali zanimljivi ljudi!?