www.zoranvukman.com 05 10 2016

 

Kad se radi o odnosu Zapada i ostatka svijeta, pogotovo onog siromašnijeg, onda je najiritantnije moralističko prenemaganje žestoke salonske anarho-ljevice koja Zapad generalno i kolektivno optužuje za sva zla ovoga svijeta. Ako podrazumijevamo pod Zapadom europsku i američku kulturu, onda svaka kritika ili (samo)kritika Zapada se radikalno razlikuje, ovisno o svjetonazorskom rakursu. Desna kritika Zapada ide u pravcu detektiranja gubitka njegovih tradicijskih vrijednosti, a lijeva upravo počiva na rušenju svake tradicije, a kao argument uzima kolonizatorsku prošlost nekih zapadnih imperijalnih naroda. Također lijeva kritika počiva na neomarksističkim i anti-teističkim konceptima, pa je u naše doba ponovno u fanatičnoj ofenzivi detektiranja fašizma i nacionalizma pred migrantskim tsunamijem.

Velika specifičnost hrvatskog neoboljševizma je da je postao čak izvozni proizvod. Tako Oliver Frljić serijski politički provokator u ulozi kazališnog redatelja, putuje Europom i detektira, nakon Hrvatske, europski fašizam i ksenofobiju. Uhvatio se nesretnih Poljaka kao biljka mesožderka i ne pušta ih, a među najnovije žrtve njegove pseudoteatarske patologije mogli bi ubrojiti i Nijemce, koji su nakon Poljske, u Berlinu nedavno imali tu nesreću da ih pogodi Frljićev novi kazališni skandalozni perfomans pod nazivom „Naše nasilje i vaše nasilje“. Bečka kritika ga je pokopala kao jeftinog provokatora, no to ne smeta bivšeg intendanta riječkog HNK-a da Europi prodaje svoju prljavu maštu kao angažirani politički teatar.

U medije su prodrle neke fotografije s njegove „predstave“ i prepričana je fabula, ako se o fabuli uopće može i govoriti. To što su glumci na sceni goli, to što mlataraju spolovilima pred nosom publike, još je najmanja provokacija, u današnjem svijetu svaki patološki tip s nedostatkom umjetničkog talenta i nadahnuća kadar je barem skinuti glumce i natjerati ih da na sceni od sebe rade bolesnike, kao da su netom pobjegli sa zatvorenog odjela umobolnice gdje čame najbeznadniji slučajevi. Ne želim time uvrijediti nesretne teško duševno bolesne ljude, no htjedoh reći da među današnjim tzv. umjetnicima i redateljima ima ljudi koji su za psihijatrijsko promatranje i koji su opasni po društvo a kotiraju kao ugledni umjetnici.

Frljić i slični koriste sve blagodati kapitalističkog sustava

Najzanimljivije je u cijeloj toj priči, što ljudi poput Frljića koji napadaju taj mrski fašistički i kapitalistički Zapad, ne djeluju ni iz kakve ilegale, niti bilo što riskiraju, nego, dapače, koriste sve blagodati tog kapitalističkog svijeta koji im omogućuje ne samo demokratsku slobodu izražavanja vlastite patologije nego i masne honorare za putujuće redatelje koji umišljaju da je njihova misija egzorcirati čitave narode i društva. Tko je taj Frljić pa da on Poljacima podastire ikakve povijesne račune na njihovom domaćem pladnju i da on preispituje savjest Poljaka ili Nijemaca? To je već stanje ohole megalomanije, inverzirani mesijanizam i trans lažnoga proroka koji proziva iz svoje udobnosti čitav zapadni svijet pokušavajući mu nametnuti kolektivnu krivnju za kaos proizveden na Bliskom istoku ili u drugim dijelovima svijeta.

Frljić se, kao, bori protiv mržnje, no njegov rakurs je upravo rakurs mržnje prema Zapadu. On mržnju terorista opravdava politikom velesila na Bliskom istoku, i stavlja je pod nos svima nama kao da mi, u svojim svakodnevnim egzistencijama, boreći se s besparicom, ovrhama, kreditima, pokušavajući podignuti svoju djecu, pronaći posao, snosimo odgovornost za milijune migranata koje je netko uvjerio kako moraju živjeti upravo u zemljama u koje ih šalju, a ne braniti ili iznova graditi vlastitu zemlju. Kad glumica na sceni iz svog spolovila vadi poljsku zastavu ili u Berlinu njemačku, onda je to dijabolično porugljiv čin, čista poruka mržnje, a vrhunac je blasfemije – blasfemija nad blasfemijama – scena u kojoj tip koji predstavlja Isusa silazi s križa i siluje ženu izbjeglicu. To je smislio sam sotona. Goli sotonistički, bolesni perfomans, uvreda na koju bi se trebali podignuti svi kršćani i ne dopustiti da se netko tako izruguje Gospodinu – i da jedan glumac, neki bijednik s trnovom krunom na glavi tako parodira Raspetoga. Takav prizor mogao je doći samo iz bolesnog, opsjednutog uma. Neshvatljivo je da kršćanski svijet – ako još uopće šuti – ne reagira na nezapamćenu blasfemiju!

Iz takve Frljićeve patologije, može i proizići, zapravo, ne samo indirektan, nego i izravan stav opravdanja islamističkog terorizma – jer eto, on je reakcija na licemjerje, bogatstvo i pljačku Zapada, a mi smo svi kolektivni krivci i trebamo za to platiti. Migranti su po Frljiću žrtve svih nas, i oni nam se preko njega, odnosno on u ime njihovo izruguje, dok uzima naš novac, poreznih obveznika u Hrvatskoj, ili mecena na Zapadu da bi im se što slasnije, dijaboličnije i sa žešćom mržnjom rugao. Da je ovo normalan svijet, Frljić bi bio uhićen kao onaj koji potiče na vjersku i nacionalnu mržnju ili bi bio odveden u psihijatrijsku ustanovu na promatranje, glavni rekvizit na sceni bio bi mu luđačka košulja, a publika konzilij psihijatara. Ali na žalost, ovo nije normalan svijet. Ovo je Frljićev svijet.

 


Share the Post