Nakon što je Haaški sud oslobodio četničkog vojvodu Vojislava Šešelja, zavladala je sumorna konsternacija u hrvatskoj javnosti, dok mediji reproduciraju sveopće zgražanje nad još jednom sramotnom presudom Tribunala. Reakcije bi se mogle svesti pod jednu sintagmu i zajednički nazivnik: smrt međunarodne pravde.

Autor ovoga osvrta, čudi se nad takvim moraliziranjem kao da smo otkrili nešto novo i šokantno a ne nešto posve predvidljivo, kao dio našeg iskustva i pamćenja u zadnjih 25 godina. Za ime Božje – pa nije to smrt međunarodne pravde nego je to međunarodna pravda u njezinom pravom svjetlu, i u njezinom najzlokobnijem izdanju! Čemu sad zgražanje?

Ovo je međunarodna pravda kakvu poznajemo od 1991. godine. Sve drugo je bila laž i dimna zavjesa o legitimitetu Haaškoga suda u kojeg su se zaklinjali upravo oni koji se sada najviše zgražaju. HTV4 emitira snimke iz 1995. na kojima se vide Šešeljevi motivacijski govori u Glini, pozivi na rat i ubijanje i tada mladi radikal Vučić, danas srbijanski premijer, kao njegov vjerni sljedbenik. Mlađu populaciju bi trebalo podsjetiti da su snimci četničkog divljanja po Hrvatskoj na HTV-u bili praktički zabranjeni od 2000. godine u ime nametnute politike tzv. normalizacije odnosa sa Srbijom, po naputku Haaga i Bruxellesa. Tuđman je tada za medije i vlast u Hrvatskoj bio posthumno neslužbeno proglašen zločincem, a 2005. Haaški je progon kulminirao uhićenjem Gotovine, dok je katarza stigla tek 2012.g i – naravno – opća presvlaka dojučerašnjih medijskih i političkih doušnika i suradnika Carle del Ponte koji su odjednom postali najžešći kritičari Haaga.

Potpisnik ovih redaka želi samo podsjetiti da je još u jesen 1995. godine u „Slobodnoj Dalmaciji“ objavio članak pod naslovom „Ravnovjesje krivnje“ u kojemu je upozoravao na političku funkciju i pristranost Haaškoga suda, i njegov zadatak da iznivelira krivnju „na ovim prostorima“ – u čemu je dijelom i uspio. Koncem devedesetih i početkom dvijetisućitih bio je jedan od, na žalost, rijetkih novinara u Hrvatskoj koji su žestoko kritizirali političnost Haaškoga suda i zbog toga je dospio na „crnu listu“ kao nepoćudni autor, a neki njegovi kolege, poput Josipa Jovića i ostalih, završili su i pred sudom kao optuženi. Bili su to sramotni dani za hrvatsku politiku i medije, danas potpuno zaboravljeni. Tada je Haaški sud potpuno izgubio svoj legitimitet i postao je farsa. Ovo sa Šešeljom danas je tek krajnji stadij jednog dijaboličnog cirkusa.

Otuda moj stav da je zgražanje sada posve suvišno kao i bilo kakvo moraliziranje. Ovo je situacija koju treba dobro i razborito izanalizirati ako još imamo ozbiljne analitičke obavještajne službe. Prva reakcija hrvatske Vlade je vrlo konkretna: upozorenje krvavom klaunu da će biti uhićen čim prijeđe hrvatsku granicu. Što se tiče reakcija Vučića i službenog Beograda, sve je u okvirima očekivanog, ništa novo ni iznenađujuće. Vučić povlači analogiju s oslobađanjem Gotovine i time otkriva puno, svjesno ili nesvjesno. S obzirom da Haag radi na načelu balkanskog reciprociteta, onda je iz njihove perspektive oslobađanje Šešelja nadoknada Srbima za oslobađanje Gotovine i Markača. Srbijanska politika je politika stare pašićevske trgovine ljudima, idejama i teritorijima. Srbi nikada, ni iz poraza nisu izišli a da nisu naplatili svoju poziciju. Prije 15 godina autor ovog teksta pisao je i o tome da će Srbi izgubiti Kosovo ali da će im ono biti kompenzirano s Republikom Srpskom.

Naravno, oslobađanje Šešelja nije jednoznačna stvar u širem političkom smislu, jer zloduh je definitivno pušten iz boce, i njegov mračni cirkus neće ići na ruku beogradskom „prisajedinjenju“ Bruxellesu. No politika je vražja stvar. Nije isključeno da se Šešelj umiri i da su njegovim oslobađanjem umirene i pročetničke struje koje se protive prozapadnim integracijama. Šešelj je proračunati luđak, tip koji ne igra samostalno kao ekscentrik, on je krvavi redikul koji ima zadatak biti ispušni ventil uglađenih proeuropskih četnika tipa Vučića. Uostalom, sve je ovo još jedan igrokaz i presvlačenje da bi se zavarala Europa i da bi se simultano trgovalo i s Bruxellesom i s Moskvom, i da bi se na koncu što više iskamčilo od EU. Što se samog Šešelja tiče, on je jedan jezoviti klaun, dokaz da je zlo u takvom obliku klaunovski retardirano i utoliko jezovitije. On je jedan jadnik, bijedna kukavica, čisto sumnjamo da bi se usudio prijeći hrvatsku granicu, iako nije isključeno da na granicu dođe kao provokator – jer radi se o bolesnom egzibicionistu. No u njegovom ludilu ima proračunate vučićevske logike, sve što radi, radi za neki jasan cilj i srpski interes. Hrvati bi jednom već trebali zapamtiti da Srbija ima jednako moćne zaštitnike na Zapadu kao i na Istoku.