Blog

 

Katolička Crkva spremna je za velike i radikalne promjene, jer joj tlo ispod nogu izmiče galopirajući sekularizam, a najviši crkveni ljudi vodstvo Duha Svetoga ne mogu osjetiti na zemlji, već samo naslutiti u oblacima. Prvi koji takvo raspoloženje i stav širi među najvišim katoličkim pastirima je papa Franjo što je vidljivo iz svakoga njegovoga nastupa. Sada to očituju i sinodalni oci svojom radnom izjavom o braku i oblicima ljudske seksualnosti protkanom fontom agresivnoga i radikalnoga sekularizma. Američki je kardinal Raymond Burke u najavi sinode ustvrdio da veliko zlo obitelji čini propaganda pornografije, homoseksualnosti i dženderizma u suvremenom društvu. Sinodalni biskupi su to prepoznali kao znakove vremena o kojima trebaju reći svoje mišljenje. I to radikalno mišljenje!

 

Naime, u privremenom dokumentu obznanjenom na polovici rada izvanredne biskupske sinode o obitelji u Vatikanu sinodalni oci ne spominju prirodni zakon. Oni se još uvijek usude, pravdajući se, suprotstaviti gender ideologiji, a brak pretpostaviti istospolnim partnerstvima, koja da ipak imaju što ponuditi kršćanskim zajednicama. Obećavaju pastoralnu skrb djeci u homoseksualnim zajednicama. Bit će zanimljivo vidjeti homoseksualni par s usvojenim djetetom na krštenju, njihovo ispovijedanje svoje vjere i obećanje da će dijete odgajati u kršćanskoj vjeri. Dubinu promjene u crkvenim strukturama dobro oslikavaju matice krštenih u kojima je, do prije manje od 50 godina, za dijete rođeno izvanbračno, u rubrici primjedbe, upisivano – nezakonito. Takva nezakonita osoba nije smjela biti upisana u sjemeništa.

 

Katolički su pastiri u svom radu krenuli od konkretne situacije braka i obitelji bez pozivanja na prirodni zakon. Vjeruju da će kroz svoj rad nanovo utemeljiti i obrazložiti ono što Crkva doktrinalno uči. Drže da će, zaobilazeći naravni zakon, Crkva lakše suvremenom čovjeku pokazati milosrđe i ljubav što je očito prioritet promišljanja pape Franje, a onda i biskupa, kojima je povjereno vođenje sinode, te oblikovanje sinodalnih materijala i javno prezentiranje. Pri tome je u pozadini pozivanje na Isusovo milosrđe i praštanje. I dobro je da se pozivaju na riječi Isusa Nazarećenina kao apsolutni ideal i normu. Međutim, čini se da zaboravljaju da je taj Isus svojim suvremenicima milosrdno i velikodušno praštao njihovu grješnu praksu otpravljajući ih riječima: ‘Idi i više ne griješi’ (usp. Iv 8,3-11) ili ‘Došao sam spasiti što je izgubljeno’ (usp. Lk 19,5-10).  Sinodalno milosrđe, sudeći barem prema sadržaju preliminarnoga dokumenta, krnje je bez povezanosti s drugom komplementarnom stranom, a to je istina, norma što od adresata zahtijeva životno usklađivanje. Sinodalni oci otpuštaju suvremenike riječima: ‘Idi i dalje griješi’, jer ‘Mi ne znamo što je izgubljeno’. U takvoj je situaciji milosrđe suvišno i besmisleno!

 

Oni čak ne polaze ni od toga da je brak ugovor dviju strana različitoga spola i da taj ugovor sadrži odredbe, kojih se ugovorne strane obećavaju držati. Međutim, već je davno Crkva izgubila iz vida važnost dimenzije saveza što ga sklapaju mladenci, a bračnu stvarnost stavila u područje sakramentalnosti bez dostatnoga teološkoga poučavanja, zanemarujući dinamičku dimenziju pojedinca i važnost ugovorenih odredaba. Zato se dogodilo da mladenci daju i potpisuju ugovorne obveze, a da nisu predviđene sankcije za njihovo kršenje. Civilno je zakonodavstvo preuzelo takav obrazac što je još čudnije, jer u odsutnosti vjerskog ambijenta, takav ugovor bez predviđenih sankcija ne može imati pravni učinak. Očito da ga i nema. Sjeća li se netko sankcija krivcu za raspad braka? Ako ne, onda je jasno da tu vlada bezakonje.

 

U kršćanskom se okružju na podsvjesnoj razini podrazumijevalo da je bezuvjetni pristanak u bračnom ugovoru osiguran sankcijom u slučaju njegovoga kršenja na vjerskom području. I to je bilo dovoljno kod pojedinaca čvrste vjere, a kod većine socijalnom uvjetovanošću, tako da nije bilo razvoda braka niti pojava homoseksualnosti. Bar do prije nekog vremena. Već pola stoljeća ta je socijalna uvjetovanost neraskidivosti otpala što za posljedicu u naše vrijeme ima priličan broj razvedenih brakova i rastavljenih pojedinaca spremnih za novo kvazi bračno zajedništvo.

 

Katolički su pastiri već poodavno trebala staviti naglasak na važnost preuzetih obveza u bračnome ugovoru i definirati sankcije ukoliko se oni prekrše. Ništa od toga nije učinjeno osim što se inzistiralo na sakramentalnosti braka. I sada na sinodi umjesto da se ide u pravcu razjašnjavanja gordijeva čvora braka, krenulo se obrnutim putem legaliziranja njegova presijecanja bez odgovornosti tko je potegao mač (usp. Mt 26,51-52). Taj će nas smjer odvesti u podložnost duhu, koji je sada na djelu među naposlušnicima (usp Ef 2,1-3).

 

Hoće li katolički pastiri aktualizirati katolički nauk o braku i seksualnosti, a katolički vjernici naputke egzistencijalno prihvatiti? To je temeljno pitanje za Katoličku Crkvu, jer ovako više nema smisla (usp. 1 Kor 5,1). Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža (Ef 5,31—33). Kada je kardinal Burke govorio o polustoljetnoj nedostatnoj katehezi mladih katolika za brak onda je sigurno mislio i na činjenicu njihovoga nikakvoga poznavanja svetopisamske riječi. Bitan uzrok tomu jemoraliziranje u vršenju službe propovijedanja od strane pastira, a premalo posredovanja znanja što formira stav i određuje ponašanje u svakodnevnom životu. Bračno se zajedništvo tako i kod katolika počelo doživljavati folklorno-kulturološki, a pravni se i teološki supstrat braka gotovo nije ni spominjao. Uglavnom katolici laici nisu ni čuli da je tijelo hram Duha Svetoga (usp. 1 Kor 6,15-20). Oni, ne da se ne suprotstavljaju (usp. Ef 6,12), nego dapače, žive akomodirani ovome svijetu nesvjesni svoga božanskoga sinovskoga dostojanstva (usp. Ef 1,5). Izgleda da će tako i ostati. Odnosno da će ići i dublje u tom smjeru. U pravcu poruke Hermana Wouka u svom romanu Vjetrovi rata da je kršćanstvo mrtvo i da trune.

 

Postavlja se pitanje ima li Katolička Crkva snage za novu evangelizaciju naroda kao što je to učinila između petoga i desetoga stoljeća. Imaju li katolici snage teološki obrazložiti instituciju braka i ljudsku seksualnost?! Još važnije. Imaju li katolici snagemoralno živjeti što teološki obrazlože i deklarativno vjeruju?! Je li ova izvanredna sinoda doista prekretnica nakon koje će katolici opet početi praktično živjeti što ispovijedaju? Tome će uslijediti apostazija više od polovice sadašnjih katolika i trajna borba preostalih što je doživio i sam Isus (usp. Iv 6,59-69). Ili će prekretnica ići u smjeru prilagodbe Katoličke Crkve konkretnoj situaciji što će biti dokaz povijesnosti religije općenito? I  u ovom scenariju slijedi određena apostazija. U svakom se slučaju nešto mora učiniti. Jer nalazimo se u 1517. godini, a 31. listopada je blizu.

 

http://www.vjeraidjela.com/