Možda je sada dobro vrijeme da se podsjetimo službene teme ovog izvanrednog zasjedanja Biskupske sinode: “pastoralni izazovi obitelji u kontekstu evangelizacije.” Tijekom ovih zadnjih 10 dana puno smo slušali o razvodu, ponovnoj ženidbi, homoseksualnosti, i vanbračnim zajednicama. S druge strane, malo smo mogli čuli o katoličkoj viziji obiteljskog života, a još manje o evangelizaciji.
Da budemo pošteni, dokument Relatio post disceptationem objavljen 13. listopada, posvetio je određenu pozornost izazovima evangelizacije ljudi čiji su životi u suprotnosti s kršćanskom vizijom braka i obiteljskog života – ali taj privremeni dokument je još uvijek usredotočen na probleme, a ne na rješenja.
Jednako je važno, Relatio– pogotovo onako kako je filtriran kroz masovne medije– javnosti je prenio dojam da se Katolička crkva priprema prihvati neregularne životne aranžmane, pa čak olabaviti protivljenja raznim oblicima grešnog ponašanja. Dok se ova poruka širi, postaje sve teže naviještati istinu o ljudskoj spolnosti. Tako bi prvi konkretni plod ove sinode zapravo mogao otežati daljnju evangelizaciju.
Tijekom protekla dva pontifikata, papa Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., često su govorili o “novoj evangelizaciji” – kako bi potaknuli zanimanja za vjeru u onim društvima u kojima je kršćanstvo nekoć bilo dominantno, ali je sada palo u zaborav. U biti “nova evangelizacija” je usmjerena na Europu i Sjevernu Ameriku. U tim zemljama bogatog Zapada, statistički podaci govore o strašnom padu katoličanstva: oštrom padu odlaska na Misu, padu zvanja i redovničkog života, te opadanju crkvenih vjenčanja i krštenja.
A ako bi vas netko upitao da izaberete od svih tih naroda u Zapadnom svijetu, onaj u kojem je pad Katoličke crkve najizraženiji, vjerojatno biste odabrali Njemačku. Tamo masivni egzodusi iz Crkve svjedoče o nedostatku evanđeoskog impulsa.
Zašto je, dakle, u tjednima koji su prethodili ovom listopadskom zasjedanju Sinode- sinode o obitelji u kontekstu evangelizacije – javnom raspravom dominirao prijedlog koji je imao svoj korijen u Njemačkoj? Kardinal Walter Kasper predstavio je prijedlog kojem bi se omogućilo razvedenim i ponovno vjenčanim vjernicima primanje pričesti. Kardinal Reinhard Marx je posvjedočio da Kasperov prijedlog ima punu podršku ostalih njemačkih biskupa.
Pa, najprije morate se pitate zašto je šef jedne nacionalne Crkve koja umire stalno u središtu pažnje? Zašto ga uopće slušamo? Zar ne bismo trebali poslušati pastire Crkve koji dolaze iz mjesta gdje ona zapravo živi i raste? Gdje Crkva raste? Najviše, ovih dana, u Africi. Moglo bi se reći da je Afrika danas u “kontekstu evangelizacije.” Dakle Sinoda posvećena obitelji mogla bi profitirati s raspravama o poteškoćama s kojima se susreću kršćanske obitelji u Africi. A one su brojne: utjecaj poganskih običaja, poligamija, organizirane udaje; siromaštvo, nedostatak pristupa zdravstvenoj skrbi i obrazovanju; građanski ratovi; međunarodna pomoć koja je vezana uz protu-obiteljsku ideologiju; i na kraju, ali ne manje važano- islamski ekstremizam i vjerski progon. To su pravi problemi, koji utječu na živote milijuna ljudi. Ali oni su jedva spomenuti u našim javnim raspravama o sinodi. Umjesto toga, Zapadni svijet se skoncentrirao na vlastiti omiljeni problem: nelagodu relativno malog broja katolika koji, nakon rastave i ulaska u ˈdrugi brakˈ, sada žele primati pričest.
Ne namjeravam odbaciti patnju tih razvedenih katolika. No, u vrijeme kada se stotine tisuća roditelja bori kako bi spasilo svoju djecu od gladi, ili pronašlo nove domove gdje će biti sigurni od nasilje, teško je objasniti kako je Kasperov prijedlog došao na sam vrh dnevnog reda. A još teže shvatiti kako će, rješavanjem situacije ovih razvedenih katolika, Crkva rasplamsati novu vatru evangelizacije.
Ova Sinoda je postala fiksirana na probleme Zapadnog svijeta: na probleme Crkve iz onih područja gdje je duh evangelizacije najslabiji. No, evangelizacija nije samo potraga za popularnošću. Sinoda bi trebala obratiti više pozornosti na potrebe i želje katoličkih obitelji u društvima u kojima Crkva raste.