Prosvjed invalida i veterana Domovinskog rata pred Ministarstvom branitelja koje bi trebalo biti instuticija koja postoji zbog njih, a ne oni zbog nje, svjedoči ovih dana o nečemu puno dubljem i simptomatičnom za hrvatsko društvo nego što je pitanje njihovih socijalnih prava – o nedostatku empatije ne samo prema tim ljudima, nego su općenito u Hrvatskoj solidarnost, strpljivost, poniznost, nepoznate stvarnosti.

Branitelji na svoj emotivan način pokušavaju artikulirati, kroz svoj vapaj naciji i društvu, političarima i medijima, da je Hrvatska za koju su se borili izgubila dušu.

Zar netko može biti tako ciničan pa misliti da se jedan nesretni branitelj prije nekoliko dana samozapalio benzinom zato što su mu ukinuta neka materijalna prava? Ne radi se tu o novcu ni o visini iznosa, radi se o očaju ljudi koji se osjećaju u svakom pogledu obezvrijeđeni nakon što su žrtvovali svoje zdravlje, fizičko i psihičko, za društvo i državu koja ih prezire i gleda s podsmjehom!

Čovjek koji se ubije ili zapali očajnik je koji je samo tražio ljudsku riječ, obično, jednostavno, toplo uvažavanje, osjećaj da je njegova žrtva imala smisla, da je prihvaćen u društvu koje ga nemilosrdno odbacuje kao sakatog, neuspješnog i promašenog!

Strašno je nakon svega živjeti s takvim poništenjem. Oni koji nisu u vjeri pronašli snagu, raspuknu se iznutra i naude sebi iz jada i očaja. Takvim ljudima treba duhovna i stručna medicinska pomoć, ali prije svega treba im čovječnost, ljubav, uvažavanje, umjesto da ih svakodnevno bombardiramo sa svojim dešperatnim raspoloženjima!

Neki komentari u visokotiražnim novinama odražavaju upravo taj otrovni duh podcjenjivanja i podmetanja da se radi o ljudima koji traže kruha svrh pogače, kojima je stalo da budu u središtu pozornosti i privilegirana kasta.

To je krajnji cinizam koji dolazi iz medijskih i vlastodržačkih krugova koji su upravo nastanjeni nedodirljivom i besramnom elitom, bešćutnim ljudima koji se usuđuju braniteljima, stopostotnim invalidima reći da su povlašteni!

Tko bi se od tih komentatora bez trunke empatije, želio mijenjati s njima?

Što za sve te bešćutnike znači sudbina gospođe Nevenke Topalušić koja je nedavno umrla na prosvjedu?

Što za njih znači priča o jednoj heroini koja je stradala u borbi žrtvujući se i pomažući ranjenim suborcima?

To im nije priča podobna za romane, filmove, novinske naslovnice jer neće za to dobiti inozemnu nagradu – to je priča prezrenih i poniženih ljudi kojima je najveći „grijeh” obrana omražene Hrvatske, u kojoj, što je još najveća ironija povijesti, najbolje i lagodno žive oni koji je javno mrze i pljuju, koji se smiju u lice ovoj jadnoj Hrvatskoj s matoševskih vješala!

Za njih je ona karikatura, i sprdaju se s njom iz svojih redakcija i pred zaslonima svojih kompjutera. To što ne suosjećaju sa istinski stradalničkom Hrvatskoj, što ne razumiju njezin vapaj, nije samo stvar političkog stava ili uvjerenja, nego i nedostatka elementarnog domoljublja i čovjekoljublja.

Autoru možete pisati na:  izaobzora@gmail.com