Nije lako u današnjem svijetu inteligentnim ljudima održati se u psihičkoj ravnoteži, zadržati stanoviti nutarnji balans između površnosti masa i cinizma elita, ostati negdje u sredini i biti normalan, pribran, zdravog razuma, hodajući uvijek po tankoj, prozirnoj granici koja nas dijeli od ludila svijeta. I nitko ne zna gdje je, zapravo, ta granica, čim se uspustimo u njezino preispitivanje. Korak preko crte uvijek je rizičan za pojedinca. A linije su povučene, zadane narodima i pojedincima, sve onkraj njih je zona sumraka u kojoj mudar postaje luda, a luda heroj javnoga mnijenja.

Kad civilizacija izgubi svoje dublje, drevno uporište ili svoje središte, ono nevidljivo, esencijalno, što joj je davalo smisao i snagu, kad se zamute čisti izvori iskona, onda sveopći poremećaj postaje normalno stanje stvari. Svatko tko upućuje na diskontinuitet koji mijenja čovjeka u njegovoj čovječnosti, koji ga transformira u stvorenje kaosa, postaje sumnjiv, obilježen kao antiprogresivni element. Onaj tko misli i vjeruje taj i vidi, a tko vidi, prozire i sve mu je teže bivati u masi koja se povodi za banalnim.

Trijumf gluposti koja je zasjela na prijestolje svijeta, vidljiv je na svakom koraku. Zli, zlobni, ružni, moralno nakazni, nameću se kao javni arbitri estetike života i nove pseudokreativnosti koja se iscrpljuje u rušilaštvu kao svom vrhunanaravnom konceptu.

Ljudi puni mržnje govore o ljudskim pravima i slobodi.

Netolerantni o toleranciji, totalitaristi o stvaranju i umjetnosti.

Može li umjetnik biti totalitarist? Biti isključiv prema duhu i umu, promišljanju i dijalogu?

Pronađite mi ijednog od korifeja novog globalizma, njegove lijeve i liberalne ideologije, a da nije u javnom monologu i koji bi bio spreman na polemiku i dijalog s dijametralno suprotnim stanovištem pod jednakim uvjetima i okolnostima?

Zapadni svijet se nalazi u stanju kolektivne travestije.

Civilizacija na svome vrhuncu, ocvala i blizu kraja. Stari Rim u stanju krajnje dekadencije. Ne zaboravimo što nas povijest uči: nakon propasti Zapadnog Rimskog Carsta došla su stoljeća potpune barbarske tame i kaosa. Djecu danas uče o mračnom srednjem vijeku kao kršćanskom svijetu. A taj mrak u ranom srednjem vijeku bio je mrak barbarizacije iz kojega Zapad nikada ne bi bio izišao da kršćanstvo nije bilo ta kolijevka svjetla, duha i uma koja je iznjedrila tijekom drugog tisućljeća sve ono najbolje što baštinimo. Zloba i nezahvalnost krivotvoritelja povijesti izvukla je pred lice novih naraštaja samo ono najgore da bi optužila kršćane za opstrukciju samoga života i napretka čovjeka. Sve ostalo je pripisano samo sebi, kao da su bolnice, sveučilišta, biblioteke, katedrale, umjetnost nastale „ex nihilo”– kao da sve to nije plod kršćanske kulture i duha!

Skrivanje povijesnih istina ili njihovo preoblikovanje, najveći je zločin protiv Duha koji je lebdio nad tom poviješću, koji je osvjetljavao i podizao iz barbarskih tmina. Zločin je nad povješću i čovjekom. Već svjedočimo golemom zaboravu. Nije nekakva prirodna kataklizma progutala našu memoriju, knjige i ideje, nego ih selektira i uništava jedan dijabolični um koji vodi ovu igru protiv istine i čovječanstva.

Velik dio kršćanske baštine čovječanstva gurnut je u zaborav, a mnoge povijesne konkluzije su jednostavno zamijenjene s drugim predznacima. Laž je uzrokovala veliku pomutnju koja će nas skupo stajati. Više nećemo znati što jest, a što nije, što je gore, a što dolje, što je muško, a što žensko, što je ljudsko, a što neljudsko, što je stvarno, a što nestvarno, što je punina, a što ništavilo…prebivat ćemo u sferi beskorisnoga znanja, a suštinskoga neznanja….smijat će nam se u lice zlodusi koje smo prizvali…

Autoru možete pisati na:  izaobzora@gmail.com