U vrijeme račanizma, mesićizma i sanaderizma, u vrijeme progona hrvatskih generala, kad je Carla del Ponte bila prokuratorica Hrvatske, Vukovar nije bio tema za udarne termine HTV-a (tada Galićevog), vukovarska žrtva i branitelji bili su u drugom planu, Domovinski rat pod istragom kao zločinački poduhvat, a veći dio medijske i političke mašinerije bio je đavlov šegrt u toj prljavoj izdajničkoj prekovremenoj raboti.

Sjetimo se, u vrijeme Račana, ni film „Harrisonovo cvijeće” o padu Vukovara i četničkim zločinima, nije se smio prikazati na HTV-u, a ni u redovitoj kino distribuciji, nego su braniteljske udruge samoinicijativno organizirale njegovo prikazivanje pred hrvatskom publikom.

Gotovo cijelo prvo desetljeće 21. stoljeća i trećeg tisućljeća u Hrvatskoj je zbog podložnosti Haagu u opasnosti bila istina o Domovinskom ratu, malo je nedostajalo da je Tužiteljstvo haaškog Tribunala i njegovi doušnici ne prekroje u novom službenom ruhu ravnovjesja krivnje, a sve u ime „Regiona” koji se porađao da bi danas prodisao većim dijelom opet u hrvatskim medijima kao službeno ime nove stvarnosti. Neki hrvatski novinari u svojoj prigluposti po uvjetovanom refleksu iz „ovih prostora” vrlo brzo su prešli na „regiju”, tako da je ne ispuštaju iz vida ni u kakvom kontekstu. Regija je uvijek tu, sveprisutna, kao fantom koji traži svoje novo utjelovljenje.

Vukovar kao zločin svjetskih razmjera morao je tako u radionici regionalnoga agitpropa biti skriven poradi novoga bratstva i jedinstva, da bi u zadnjih nekoliko godina, pogotovo nakon oslobađanja generala Gotovine i Markača, odjednom proradila savjest vladajućih, i da bi se sjetili Vukovara kao kulta pred kojim se danas licemjerno klanjanju, uglavnom u predizborne svrhe.

Bilo bi neuputno da se od Vukovara pravi neko nacionalno svetište, a da nam djeca tamo ne mogu odrastati i živjeti kao ljudi, da taj grad ostane vječiti simbol bez sadržaja života, bez radosti i bez nade. Vukovarska žrtva ima smisla ako život procvate u Vukovaru i u ovoj zemlji, no dokle god smo taoci nelustrirane Hrvatske, one neraskajane, zločinačke, udbaške i titoističke, u ovoj zemlji neće biti kruha. Dokle god se sve temelji na laži, na kadrovima koji su vladali jučer, koji vladaju danas i misle da će i sutra, Hrvatska neće biti slobodna.

Kad se danas sjetim da je do prije pet, deset ili petnaest godina bilo opasno podržavati generala Gotovinu, kritizirati vlast i Haaški sud, a da danas svi koji su služili toj represiji postaju veliki domoljubi i patetični klanjatelji domovinskoga kulta, onda mi se smuči i ova zemlja, i dvoličnost na kojoj počiva.

Josipović je do jučer u svom kadru držao čovjeka koji je osmišljavao njegovu pro-regionsku politiku, a danas je odjednom postao veliki hrvatski integrist, umalo pa i desni centrist! Sve za potrebe drugoga mandata!

Lijepo je vidjeti težnju da se u Vukovaru dogodi nacionalno jedinstvo, no izvan vukovarske priče vraćamo se u hrvatsku realnost u kojoj su jedni uvijek ravnopravniji od drugih i njihova je istina jedina koja se može čuti. Defektna hrvatska demokracija dovodi do toga da udbini kadrovi rade i danas što ih je volja kao i sedamdesetih i osamdesetih, na uštrb mlađih naraštaja koji ili iseljavaju ili su u unutarnjem egzilu.

Izvana, na hrvatskoj fasadi može biti i lijepa svježa farba s lončićem cvijeća, ali iza te fasade Potemkinovo selo kao i uvijek, i mučna prljava igra o jednoj preživjeloj interesno-strukturalnoj političkoj sekti koja živi od svojih starih veza, tajni i novih poslova. Udbini sinovi su u svim strukturama, strankama i medijima. Ni masoni nisu tako povezani i organizirani kao oni. Ovo nije paranoja. Ovo je slika hrvatske društvene i političke mizanscene. Izvana, na šahovskoj ploči, mogu se egzaktno pratiti šahovski potezi, kadrovski i svaki drugi, ali ruke koje ih pomiču – zar je moguće da ostaju u tajnosti zauvijek?

P.S. Vojislav Šešelj pušten je iz Haaga kao jezoviti četnički klaun. On je gnojni čir koji puca i na savjesti Josipovića, Pusićke i svih onih koji su proteklih dvadeset godina bili logistika haaškoga Tužiteljstva i propovjedali bezuvjetnu suradnju s tom institucijom čiji su potezi bili uvreda za pravo i pravdu, a vrhunac svega je – ono što obeskrepljuje sam Tribunal – puštanje na slobodu jednog psihopata za političke potrebe i interese međunarodne zajednice koji se još nisu očitovali u punoj jasnoći. No zlokobna haaška igra s tim klaunom je svakako i uvreda za njegove žrtve.

autoru možete pisati na:  izaobzora@gmail.com