Mrzim političke kampanje u Adventu i izbore u božićno vrijeme, ali komunistima i titoistima ionako nikada Božić nije ništa ni značio. Valjda misle da im razdoblje uoči, nakon i oko 3. siječnja donosi sreću. Praznovjerni su. Ali nikako da im crna mačka prijeđe preko puta, stalno prelazi ovome narodu koji je blokiran financijski, egzistencijalno, psihološki i kreativno. Lošim „timingom” prvog kruga predsjedničkih izbora učinjena je medvjeđa usluga Josipovićevim protukandidatima. U blagdanskom ozračju više će ljudi apstinirati od izbora, štoviše kampanja u tom razdoblju mnogima će ići na živce, a i sam Božić uoči prvoga kruga glasovanja, smanjit će tenzije u korist branitelja „naslova”. Psihološki nije dobar učinak kad nekoga morate napadati u božićno vrijeme. I loš je osjećaj kad vam netko uzurpira Božić.

Ivo Božićnjak na „pravom putu”

Tako Ivo Josipović misli da će kao Djed Božićnjak, sa saonicama i upregnutim sobovima preletjeti Hrvatsku, prosuti svoje parole i pokazati naciji „pravi put”. Josipovićev stil je ostao isti: program bez programa kojeg nosi jedna poruka-parola, reciklirana nova pravednost sada postaje pravi put, a da nitko ne zna što ta politika doista znači. Njezinu praksu do sada nismo upoznali. Josipović je bezličan retoričar, njegova politička filozofija je tipični patetični SDP-ovski, post-titoistički pseudohumanizam koji je zamijenio negdašnji socijal-komunizam. Nikada se nije oslobodio svog bljedunjavo-sivog imagea sovjetskog rukovodioca iz razdoblja kasnog staljinizma. Pet godina njegove vladavine značilo bi još pet godina umrtvljivanja nacije, koja je pod njegovim predsjednikovanjem do kraja pacificirana, kao da je pod političkom narkozom. Nije on neki hipnotizer, zapravo, ljude uspavljuje svojim dosadnjikavim govorima, no hipnotizeri su negdje drugdje, kreatori njegove proengleske regionalne politike, čiji je agent donedavno sjedio u Predsjedničkom uredu.

Kaubojica Kolinda

Kolinda Grabar Kitarović ima loše „spin-doktore” i „public relations” mozgove. Onome koji je osmislio njezin agresivni image kaubojice koja udara šakom o stol, trebalo bi dati da riba zahode za kaznu. Uništio je njezin prirodni šarm i sabotirao njezinu ženstvenost. Umjesto da je pustio da bude ono što jest, dama, taj netko, genijalni um osmislio je njezine govore pune gesta i grimasa koje je čine preagresivnom u nastupu, čak u nekim gestikulacijama odbojnom, jer joj oduzima prirodnost, spontanost – potpuno je promašeno jednu gospođu ugodne vanjštine navesti da hini mušku odlučnost i da egzaltirano govori s gestama koje očito nisu dio njezinog spontanog habitusa. I njezinom programu fali više konkretnosti, a zasigurno će joj štetiti kod nehadezeovskih birača sav taj hadezeovski patriotski kič u mizansceni, sva ta domoljubna patetika koja nemoćno priziva istinsku tuđmanovsku karizmu. Za gospođu Kolindu jedan dio hadezeovaca neće glasovati, i njezin je glavni problem gdje će nadoknaditi taj manjak birača koje će joj odnijeti Milan Kujundžić. Također, njezin naglašeni proamerički image nije joj dodatni plus. Ozbiljniji birači s desnice mogu gajiti prema njoj skepsu kao visokoj dužnosnici NATO-pakta. U njezinoj kampanji ima previše amerikaniziranog stila, a većina hrvatskih domoljuba ne želi na čelu države američku guvernerku nego istinsku predsjednicu. Ni njezina politička filozofija nije uopće do kraja definirana. Gosp. Kolinda nastupa kao opcija onih domoljubnih snaga koje i dalje vjeruju u mit o Zapadu i SAD-u kao našim prirodnim saveznicima.

Retro Milan

Što u svemu tomu nudi Milan Kujundžić? Njegova politička filozofija je naglašeno konzervativna, ali pomalo romantičarska, obraća se nečem politički arhaičnom, s naglašenim državotvornim sentimentom kakav je mogao biti popularan devedesetih godina. Kujundžićev tradicionalizam zadobit će jedan dio desnog biračkog tijela, no nije me uvjerio da je njegov tuđmanizam u pragmatičnom smislu moguć kao nešto više od puke nostalgije. On nudi isto što i Kolinda, ali u konkretnijem, uvjetno rečeno, radikalnijem obliku. Oboje se referiraju na Tuđmanovo naslijeđe, Kolinda patetično-retorički, a dr. Kujundžić nas hoće uvjeriti da je njegov pravovjerni baštinik. Svaki lucidniji politički analitičar trebao bi znati da u uvjetima hrvatske kolonijalne svijesti i podložnosti velesilama, predsjednik s tuđmanističkim elementima nije moguć. U Hrvatskoj predsjednik nema ustavne ovlasti kakve je imao Tuđman, i teško bi mogao provesti suverenističku nacionalnu politiku bez ekvidistance prema zapadnim velesilama koje nam diktiraju politiku. Dr. Kujundžić, dakle, nudi samo jedan sentiment oko kojega će okupiti one koji ne vjeruju Kolindinom PR-tuđmanizmu osmišljenom u hadeze-amerikaniziranoj retorti. Također njegov ukočeni, distancirani hladni gard nije dobar, kao ni odviše retro-politički image. Lošim se pokazao u sučeljavanju s četvrtim kandidatom, mladim Ivanom Viliborom Sinčićem, kad se postavio superiorno i razgovarao s njim kao da je došao iz dječjeg vrtića. Morao je pokazati više respekta prema tom mladiću, ne podcjenjivati ga i uvažiti ga kao osobu.

Vilibor „vilenjak”

Ivan Vilibor Sinčić je svakako zanimljiva pojava i trebao bi osvježiti ovu kampanju, unijeti u nju mladenačku svježinu. Ni njegova politička filozofija nije do kraja jasna, ali kod njega se ne treba čuditi – mladenački svjetonazor često je sklon svojevrsnom idejnom sinkretizmu. Ono što je važno je njegova praksa – od svih je najkonkretniji kao aktivist koji se bori protiv nepravdi u društvu sa strašću mladoga čovjeka koji u nešto vjeruje. Ako pokaže političku suvislost, mogao bi imati političku budućnost, no ono što je najvažnije za sada – je činjenica da svojom kandidaturom može ukazati na velike nepravde u društvu i biti glas ljudi koje nitko ne zastupa, a koji su žrtve lihvarske bankarske politike i ekonomske jalovosti Vlade. Vilibor je poput „vilenjaka” upao u politički Mordor i vidjet ćemo kako će se snaći. Otkrio je da mu je Ivan Grubišić tražio potpise e da bi on, ostarjeli raspop, zastupao mlade. Nije mu palo na pamet da bi zastupao obespravljene ljude blokiranih računa, pod ovrhama i deložacijama. Ne znam ni koliko su ostali predsjednički kandidati osjetili kako zaista narod živi i koliko trpi. Ivan Vilibor bi ako bude vodio do kraja pametnu kampanju mogao senzibilizirati jedan dio biračkog tijela, pogotovo mlađeg. U svakom slučaju, neizvjesno je tko će ući u drugi krug. Josipovića će uvesti njegova disciplinirana lijeva biračka armija, Kolinda i Kujundžić će se boriti za drugu poziciju, a Sinčić je još enigma. Tko zna što nam donosi ovaj Božić…

Autoru možete pisati na:  izaobzora@gmail.com