Petnaest post-tuđmanovskih godina, hrvatska je državna politika patila od nedostatka karaktera, odlučnosti, samopouzdanja i domoljubne iskrenosti.

Petnaest godina mekušaste i podložničke politike bacilo je Hrvatsku u depresiju.

Hoće li sve to uspjeti promijeniti jedna hrabra i odlučna žena?

Prvi govor Kolinde Grabar-Kitarović u čudesnoj izbornoj noći, nakon što je izabrana za prvu hrvatsku predsjednicu, upravo je imponirao neposrednošću, samouvjerenošću i domoljubljem kakvo nismo godinama vidjeli s najvišeg državnog vrha.

Petnaest godina smo čekali da napokon progovori duh Tuđmanove ostavštine i zauzetosti za Hrvatsku, za njezine interese i boljitak. Možda ima nešto u toj povijesnoj paraleli koja se sada nameće – od prvog hrvatskog predsjednika do prve hrvatske predsjednice, Hrvatska je prošla mukotrpan put – i nije li vrijeme da krene uzlaznom putanjom?

Petnaest godina sam imao osjećaj da nemam predsjednika.

Da bi se nakon svega pojavila žena s tuđmanovskim gardom.

Povijest je zaista nepredvidljiva, uvijek nas iznenadi kad joj pristupamo s unaprijed zadanim paradigmima ili odviše emocionalno, s velikim razočarenjima. Predsjednica Kolinda je u svom prvom pobjedničkom nastupu pokazala da ima kapacitet liderice.

U jednom trenutku podsjetila me po nečemu na Evitu Peron. Naravno, Evita nije bila predsjednica, nego prva dama, ali je bila gotovo kao predsjednica – takav je karizmatični status i utjecaj dosegla u Argentini. Usporedba s Kolindom nije politička nego upravo na razini moguće sličnosti karizme, čisto subjektivna, na razini nekog dojma, intuicije, gestikulacije, posvećenosti, emocije koja se osjetila.

Hoće li Hrvati zavoljeti Kolindu kao što su Argentinci voljeli Evitu?

Svidjelo mi se što je Kolinda u prvi plan stavila svoju obitelj i domovinu, vjeru i zajedništvo. Njezin govor je bio vrlo pozitivan, motivirajući, bilo je u tomu i nečeg majčinskog, ujediniteljskog, a opet odrješitog i fajterskog. Možda će netko iz suprotnog tabora reći da smo dobili ženskog Tuđmana. Kad bi tako bilo, smatrao bih to još većim dobitkom za Hrvatsku.

U svakom slučaju, velika se promjena dogodila.

Predsjednica Kolinda je dala velika obećanja, pozvala je Hrvate na jedinstvo, obećala je da će sve učiniti da bi Hrvatska napokon postala prosperitetna. Nisam stekao dojam da su to samo priče, govorila je emotivno, ali ne i euforično. Čini se da je pragmatična i realistična osoba koja zna što želi.

Hrvatima upravo treba takva dinamična i odlučna liderica.

Njezin uspjeh ovisi i o nama, što i koliko možemo učiniti za ovu zemlju.

Tijesna pobjeda je pokazala da je Hrvatska vrlo podijeljena, ali i politički zbunjena. Zabrinjavajuće je da više od milijun ljudi glasuje za blijedog, neuvjerljivog Josipovića, licemjernog titoistu koji je pet godina samo statirao u „regionu” i čitavo vrijeme kampanje podcjenjivao Kolindu da bi u izbornoj noći ipak smogao snage da džentlmenski prizna poraz.

Premijer Milanović je sa svojim izjavama pokazao da je nedorastao visokoj politici. Njegovo vrijeđanje predsjednice Kolinde kao aparatčika stranke (što nije točno), i kao one koja će sada pokrivati HDZ-ovu korupciju i slično, ispod su svake razine političke komunikacije između predsjednika Vlade i novoizabrane predsjednice. Takav mačo gard ide njemu na štetu, i moglo bi mu se dogoditi da završi kao jarac s rogovima u živici.

No pustimo sada rogobatnog premijera. Jednu rečenicu koju je izrekla hrvatska predsjednica čekao sam petnaest godina s najvišeg mjesta: Ovo nije regija, ovo je Hrvatska!

Svjedočimo li početku nove političke ere u Hrvatskoj?

Jake žene u politici mogu učiniti više nego muškarci.

Pa nazdravlje, i čestitke od srca prvoj hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović!

Autoru možete pisati na:  izaobzora@gmail.com