Blog

INTERVJU P. IVAN IKE MANDURIĆ

 

AUTOR:
Darko Pavičić

Crkva je prva kojoj treba duhovna obnova jer su potrošeni svi stari modeli

Isusovac iz Zagreba i duhovnik Studentskog katoličkog centra kaže da svećenik treba stalno živjeti s vjernicima

Duhovnika SKAC-a (Studentskog katoličkog centra) p. Ivana Iku Mandurića javnost je upoznala kada je stao na vrata crkve sv. Marka te spriječio sukob policije i branitelja koji su prosvjedovali pred Vladom. Po struci arhitekt, koji je sa 47 godina postao svećenik, izuzetno je zanimljiva osoba.

Koja je “dijagnoza” stanja u Hrvatskoj?

Nedostaje nam samopouzdanje i vjera u vlastitu vrijednost i sposobnost. Kao da očekujemo kako svoju situaciju možemo riješiti kopirajući neke druge situacije i od drugih učeći abecedu. Nismo sigurni da imamo nešto što možemo dati i drugima, svoju posebnu i originalnu vrijednost koju trebamo čuvati. I u toj sumnjičavosti i pomami za tuđim identitetima i pokušajima da kopiramo tuđe vrijednosti, gubimo ono što je neponovljivo vrijedno u našem narodu.

A to je?

Prije svega, hrvatski identitet: kultura, vjera i povijest, koja je morala donijeti nešto posebno. Svaka povijest nosi nešto posebno. Hrvatski čovjek sposoban je promišljati, modificirati, prilagođavati se situacijama i iznalaziti rješenja u vremenu u kojemu živimo. Ta sposobnost i vjera u nju ono je što je vrijedno, ako to napustimo, bit će velika šteta.

Kamo je nestalo samopouzdanje?

U svakom narodu postoje dva identiteta, pozitivni i negativni. Tj. jedan autentični, koji vjeruje u sebe i onaj drugi, koji sumnja u sebe. To jako dobro možemo vidjeti u židovstvu, ali i u ostalim kulturama i narodima. U hrvatskom identitetu to je još snažnije i prisutnije zbog naše povijesti, osobito komunističke. Još vučemo velike relikte komunizma, kada se vjerovalo da je dobar Hrvat onaj koji se dodvorava režimu, koji se odriče sebe samoga. Pogotovo u ljevičarskim strukturama prisutan je kompleks hrvatstva i potreba da se peremo od vlastitog hrvatstva, a to je najpogubnije za hrvatski narod.

Kako to kompenzirati?

Tu bi trebala doći vjera i duhovna obnova hrvatskog naroda, o kojoj su govorili Tuđman i Kuharić. Ona je istinski potrebna, da nas očisti od tih kompleksa i da počnemo vjerovati da možemo vlastitom mudrosti i snagama živjeti dobro te da možemo voljeti sebe.

Zašto je propala duhovna obnova?

I Crkva je pogođena komunizmom u velikoj mjeri. Bila je prisiljena razmišljati kako preživjeti u to doba i nije se naučila promišljati o novim modelima, izazovima i metodama. Zato nije ni odgojila kadrove koji bi brzo reagirali i bili sposobni iznalaziti te primjenjivati nove metode. Crkvi je prvoj potrebna duhovna obnova, da se prilagodi trenutku i bude sposobna reagirati na okolnosti. Duhovna obnova tako nije propala, jer njezino vrijeme tek dolazi! Možda je trebalo proći neko vrijeme da nam postane jasno u kakvoj smo situaciji. Tek kada se može uspostaviti stvarna dijagnoza društva, onda se može primijeniti i prava terapija.

Koji bi to bili “novi modeli”?

Moramo napustiti stav da smo zadovoljni samo time da obavljamo svoju dužnost i svoje zadaće, odnosno ono što očekujemo da Crkva od nas traži. Jer, možemo imati dojam da ispunjavamo svoju dužnost, a pacijent je mrtav. I da narod odumire, da vjera odumire, a mi smo ispunili svoju dužnost.

To znači ne biti svrha samome sebi?

Da, to je onda sebičnost. Pitanje jesam li ispunio svoju dužnost sebično je pitanje. To nije pitanje ljubavi, jer ljubav pita drukčije: što je još potrebno onome koga volim? Što je potrebno hrvatskom čovjeku, narodu, pojedincu? Je li do njega došlo ono što mu treba?

Dakle, služenje?

Upravo tako. To zahtijeva cijeloga čovjeka i njegovo cijelo predanje. Tada više nismo službenici, nego smo entuzijasti. Entuzijast se pita što može učiniti. I to nas dovodi do rješenja. Pustimo naše zadaće koje smo preuzeli u formalnom smislu. Svi se moramo pitati što još od onoga vrijednoga nije doprlo do svakoga pojedinca i kako možemo do njega doprijeti. I tako ćemo doći do svih potrebnih rješenja.

Što to znači za konkretnog svećenika?

To je stalni suživot s vjernicima, duboko suosjećanje s njima, promišljanje i propitivanje. Jako je važan zajednički život s njima. Kao što je Isus bio s apostolima, tako svećenik mora biti s ljudima i osjećati ono što Isus govori da mu je “žao naroda”. I kada inzistira od apostola da daju narodu jesti, a oni vele da nemaju više od dva kruha i pet ribica, on ipak inzistira i želi nahraniti tih 5000, doprijeti do svakog čovjeka. Moramo suosjećati s čovjekom i osjećati želju da mu donesemo sve što mu je potrebno. Tada će se dogoditi i nešto mistično, Bog će nas nadahnuti tek kada smo do kraja spremni.

To znači i odricanje?

Mora se dogoditi duhovno siromaštvo da čovjeku ne bude smisao u onome što ima. To ne mora značiti samo materijalno u fizičkom smislu, poput imovine, nego čak i njegova pozicija u društvu, ugled, status. Umjesto toga mora biti sloboda, duhovno siromaštvo. Sv. Ignacije govori da treba prezirati sve ono što bi nas odvraćalo od svrhe našega života, jer sve su stvari tu da nam služe kako bi nas dovele do te svrhe, a ne da same postanu naša svrha. A to je danas čest slučaj. Ako to zauzima mjesto u mom srcu koje pripada Bogu i čovjeku, onda to treba prezirati, jer u središtu našega srca i interesa mora biti čovjek. Sve druge stvari služe tome. Zato se čovjek ne mora doslovno odreći materijalnoga, ali mora biti slobodan da ga ono ne uvjetuje i da bude raspoloživ u svakome trenutku krenuti gdje je potrebno.

Što mladi žele?

Mladi uvijek žele da njihovo vrijeme ostavi novi trag u povijesti. Ne vole slijediti stare forme jer imaju kreativni poriv i žele da Bog s njima piše povijest, kroz njih dalje stvara. U tome ih treba razumjeti i podržati, no kada im se da šansa, tijekom vremena, oni će otkriti i ljepotu starih formi i zavoljeti ih. Jako je važno iskazati im povjerenje, ne samo formalno, nego istinski vjerovati da Bog želi s novom generacijom ići dalje i da se kroz njih Crkva dalje razvija. Bog i meni kroz njih govori, kroz njihove zdrave tendencije i moderne pozitivne trendove, pa tako i sam prepoznajem kamo će ići Crkva.

Za čime tragaju?

Za autentičnom Crkvom i kršćanstvom. Žele da Crkva pokaže kako je spremna dosljedno slijediti Kristove zapovijedi ljubavi. Osobito su osjetljivi na socijalni apostolat, zanima ih moderni oblik nove evangelizacije pa žele izaći u javnost i na ulice te ondje evangelizirati na svoj moderan, prihvatljiv i simpatičan način. Ne vole polemike, sukobe. Spremni su da se zajednički s njima kreće u nove avanture, da je svećenik s njima, da zajedno istražujemo koji su oblici i moderni načini djelovanja socijalnog apostolata i evangelizacije. Istodobno su u potrazi za dubokom duhovnošću. U posljednje vrijeme duhovne vježbe postale su popularnije nego ikada dosad među mladima. Otkrivaju i vide da nije sama znanost dovoljna i spremni su npr. na pustinjačke duhovne vježbe u šutnji, što dugo nije bilo popularno. Nedavno smo na Golom otoku ponudili takve duhovne vježbe u šutnji. Prijavilo ih se 25 već prvoga dana i dojam je da bi ih bilo još više da je bilo termina.

Kako je to izgledalo?

Dolazak ondje u svakome budi pijetet prema žrtvama i svi su svjesni da je to bio sukob zla i dobra, mjesto velikih patnji, ali i velikih vapaja za pravdom, istinom, ljubavlju i razumijevanjem. A to su atributi Boga, to je bilo mjesto vapaja za Bogom. Zato ondje želimo donijeti molitvu i misu. Duhovne vježbe bile su šest dana u potpunoj šutnji, kontemplativne duhovne vježbe koje je vodio mladi isusovac i kao rijetko dosad osjetio sam snažnu Božju blizinu.

Koji su glavni problemi mladih?

Najteže se nose s time da ih nitko ne treba, da nisu važni i da su ovdje samo za sebe, da nemaju i ne mogu napraviti ništa veliko i važno. To čovjeka baca u najdublji očaj. Nedostaju im pozitivni izazovi koji računaju na njihovu plemenitost i njihovu duhovnu dimenziju. Ako im otkrijemo što oni mogu danas činiti, onda im dajemo smisao. Rekao bih da je danas smisao u najvećoj krizi. S jedne strane imate uvjeravanje da je smisao u užitku i egoizmu, naravno da nije u tome, a s druge strane da netko tko je htio da postojim i dalje gleda u mene i zbog nečega me treba. To vrijedi i za vjernike i za nevjernike. Crkva treba pomoći mladima da prepoznaju što mogu učiniti i zašto ih trebamo. Ako ih uvjerimo da ih istinski trebamo (što nije lako!) i da ih Nebo, Bog i svemir trebaju, onda to u njih vraća radost i potiče na kreativnost, pa postaju motivirani, snalažljivi, organizirani, izdržljivi.

Tu poruku treba poslati i društvo?

Problem je što je naš pogled kratkovidan. Treba gledati dalje u budućnost, 10, 20, 50 godina… Fokusirani smo na kratko razdoblje, a ne može se na kratkoj relaciji ispravno shvatiti kontekst. Kratkoročna budućnost je egoistična.

Tko bi bili ti vizionari?

Sve državne institucije. I tu se vidi ranjenost posljedicama komunizma. Nacionalni identitet, samopoštovanje i samouvjerenje naroda kao takvog slalo bi nam tu poruku. Sve institucije, osobito politika, moraju zračiti tim uvjerenjem i sigurnošću da su naš narod i domovina nešto pozitivno, vrijedno i što ima perspektivu. Ako naši političari, javni i kulturni djelatnici vjeruju u to i vole ovaj narod, onda iz tog uvjerenja prenose to na nove generacije i obitelji. Čini se kao da pobjeda u Domovinskom ratu nije kapitalizirala sve pozitivno što je donijela. I to frustrira, osobito mlade. Zadaća svih, a ponajprije političara, je da vraćaju tu vjeru. Pitanje je mogu li oni to, ako u to ne vjeruju, pitanje je odakle se mogu nadahnuti. I opet dolazimo do Crkve i njezine zadaće kroz duhovnu obnovu, što je teško, ali provedivo. Ne mislim samo na biskupe i svećenike, nego na narod koji je Crkva. Vjera hrvatskog naroda, koja je bila nositelj pobjede, mora i danas biti nositelj svega pozitivnoga što se u društvu događa.