Blog

 

Na popisu stvari koje talijanski pisac Vittorio Messori naziva “zbunjujućim”, a tiču se pape Franje i  označavaju one stvari koje su nam ponekad teško shvatljive, sigurno se nalazi papin stav prema misionarskom djelovanju.

S jedne strane, Franjo stalno govori o imperativu evangelizacije i širenju vjere. Tijekom svog nedavnog posjeta Šri Lanki, na primjer, papa je pozvao azijske katolika da pojačaju svoj “misionarski žar“. Znamo da misionarstvo ili misijski rad predstavlja organiziranu aktivnost neke religijske zajednice u svrhu pridobivanja (preobraćenja) novih članova.

S druge strane, Franjo rijetko propušta priliku osuditi ono što on naziva “prozelitizam”.

Po definiciji prozelitizam označava nametljivo i nasrtljivo, nasilno i fanatično vrbovanje za jednu vjersku zajednicu, političku grupaciju ili za određene svjetonazore. Pojam također označava i gorljivost novoobraćenika te njegova često fanatična nastojanja da se na bilo koji način privoli što više novih pristaša (prozelita). U jednom intervju papa ga je čak nazvao ‘velikim nonsensom‘, a tijekom ekumenske večernje molitve u nedjelju navečer u bazilici Svetoga Pavla izvan zidina Papa je pozvao sve kršćanske crkve da odbace “prozelitizam i natjecanja u svim svojim oblicima“.

Dakle, o čemu se radi? 

Trebaju li katolici pokušavati obratiti ljude i dovoditi ih u Crkvu, ili ne?

I kako znati kada smo misionari, a kada obični nasrtljivci?

John Allen, dugogodišnji dopisnik iz Vatikana tvrdi da kada papa Franjo napada “prozelitizam”, on se, možda, zapravo i ne obraća katolicima.

U tom smislu, važno je imati na umu da je Franjin primarni referentni okvir do sad bio služba pastira latinsko-američke Crkve. Nema dijela svijeta koji je vidio tako organiziranu i agresivnu kampanju prozelitizma u posljednjih četvrt stoljeća kao što je to bila ona u Latinskoj Americi, ali najvećim dijelom arhitekti tih napora nisu bili katolici.

Naprotiv, katolici su bili cilj.

Vjerojatno najdramatičnija vjerska preraspodjela krajem 20. stoljeća dogodila se upravo tamo: od gotovo homogenog katoličkog kontinenta došlo je do procvata ‘slobodnog tržišta vjera’, gdje su Evangelici i Pentekostalci uknjižili masivni dobitak.

Belgijski svećenik Franz Damen, veteran u bolivijskoj biskupiji, zaključio je još 1990. da se više ljudi obratilo iz katoličanstva na protestantizam u Latinskoj Americi u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća nego u Europi tijekom cijelog stoljeća nakon protestantske Reformacije.

Same Biskupske konferencije Latinske Amerike i Kariba su utvrdile da u zadnjem desetljeću ukupno 8.000 Latinoamerikanaca napušta Katoličku crkvu svaki dan. Prema istraživanjima provedenim u 17 zemalja Latinske Amerike, predviđa se da će se 2025. godine manje od 50 posto Latinoamerikanaca identificirati kao katolici.

Znači li to da je bitka izgubljena?

Jesu li svi napori oko promoviranja ‘kršćanskog jedinstva’ temeljeni na želji da ne izgubimo još vjernika? Što ove ‘krivo vjere’ nude ljudima pa napuštaju Crkvu? I je li tome doprinijela i naša vlastita mlakost? A ako smo revni, nismo li možda u opasnosti da upadnemo u prozelitizam? 

S druge strane, moram priznati da danas rijetko mogu svjedočiti pravom misijskom žaru u svojoj sredini, a o onom papi mrskom prozelitizmu i da ne govorim. Pitanja nažalost ima mnogo, ali odgovore je teško naći.