Nakon referenduma u Irskoj gdje nemali broj medija naglašava pobjedu nad katoličanstvom u toj zemlji, tzv. culture wars, odnosno bitka protiv Sotone će nastaviti s još jačim intenzitetom.

Mi u Hrvatskoj možemo zahvaliti inicijatorima udruge U Ime Obitelji što je referendumom preduhitrila Vladu prije formalnog ozakonjenja istospolnog braka, jer kako vidimo- u čestitci koju je vladajuća Socijaldemokratska partija uputila Irskoj vladi, SDP podsjeća da se i Hrvatska donošenjem Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola, koji je značajno popravio razinu prava LGBT osoba u Hrvatskoj, pozicionirala na visoko peto mjesto ljestvice od 49 europskih država, napravljene na temelju razine prava LGBTIQ zajednice.

Pritisak da se kroz državne aparate, odnosno anti-diskriminacijske zakone i školske kurikulume, forsira društveno prihvaćanje sodomije je već započelo.

A u Irskoj vjernici će se tek sada suočiti s posljedicama ovog referenduma. Sljedeća kampanja protiv Crkve će zasigurno biti reforma zakona o pobačaju, koji je tek nedavno dozvoljen samo u slučaju ako je život majke u opasnosti. Nakon ovog referenduma, politička elita će bez straha moći progurati potpunu legalizaciju abortusa i napokon dovesti zemlju do ‘najvišeg standarda zapadne demokracije‘. Da ne bi tamo netko rekao da su Irci nazadni.

Tim povodom želimo prenijeti dio iz knjige Kršćanstvo i kriza kultura Josepha Ratzingera pod znakovitim naslovom “Zašto ne treba odustati?”

Veliku dijelu javnog mišljenja sačinjena od dobronamjernika može se činiti pretjeranim i neprikladnim – pa čak i dosadnim – uvijek iznova kao odlučujuće pitanje postavljati problem poštovanja nerođenoga života od sama začeća.

Nakon mučnih rasprava oko legalizacije pobačaja, koja je provedena posljednjih petnaestak godina u gotovo svim zapadnim zemljama, ne bi li taj problem trebalo držati riješenim i izbjegavati ponovno otvaranje prevladanih ideoloških suprotstavljanja? Zašto ne odustati ako je ta bitka izgubljena i ne posvetiti naše snage inicijativama koje mogu steći veću naklonost i naići na širi društveni konsenzus?

Ostajući na površini problema, mogli bismo biti uvjereni kako je, u biti, zakonsko odobrenje pobačaja malo promijenilo u našem privatnom životu i u životu naših društva. U osnovi se čini kako je sve isto kao i prije. Svatko se može ravnati prema svojoj savjesti: tko ne želi pobaciti, nije prisiljen to činiti, a tko to učini uz zakonski pristanak – kaže se – možda bi to ionako učinio. Sve se odvija u tišini operacijske dvorane koja barem jamči uvjete za određenu sigurnost toga zahvata: zametka koji ne će nikada vidjeti svjetlo, kao da nikada nije ni bilo. Tko ga uopće primjećuje? Zašto nastavljati javno razglašavati tu dramu? Nije li možda bolje ostaviti je pokopana u tišini savjesti njezinih protagonista?

U Knjizi Postanka nalazi se jedna iznenađujuće rječita stranica glede našega problema. Riječ je o blagoslovu koji Gospodin Bog daje Noi i njegovim sinovima nakon potopa; u njemu se ponovno i zauvijek utvrđuju zakoni koji jedini mogu, nakon grijeha, jamčiti nastavak života ljudskoga roda. Ono stvorenje, koje je iz Božjih ruku izišlo apsolutno savršeno, uvučeno je u nered i izopačenje koji su uslijedili nakon pada praroditelja. U svijetu su se proširili nasilje i uzajamno ubijanje bez granica te mir društvenog života uređena po pravednosti više nije bio moguć. Sada, nakon velika pročišćenja u potopu, Bog odlaže luk svoje srdžbe i nanovo prigrljuje svijet u svome milosrđu naznačujući mu, u vidu budućega spasenja, glavne norme za preživljavanje:

„A za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun: tražit ću ga od svake životinje; i od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život. Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti! Jer na sliku Božju stvoren je čovjek!“ (Post 9,5-6)

Tim riječima Bog ljudski život proglašava svojim posebnim posjedom: on se nalazi pod njegovom izravnom i neposrednom zaštitom. On je „svet“. Prolivena ljudska krv viče k njemu (usp. Post 4,10) jer je čovjek načinjen na njegovu sliku i priliku. Autoritet društva i u društvu ustanovio je on kako bi zajamčio poštovanje toga temeljnog prava, što ga je zlo srce čovjekovo dovelo u opasnosti.

Priznanje svetosti ljudskoga života i njegove beziznimne nepovrjedivosti nije dakle mali problem ili pitanje koje se može držati relativnim, u okviru pluralizma mišljenja prisutna u modernomu društvu. Tekst Knjige Postanka upravlja naše promišljanje u dvostruku smjeru koji odgovara dvostrukoj dimenziji pitanja koja smo bili postavili na početku:

1) Ne postoje „mala ubojstva“: poštovanje prema svakomu ljudskom životu bitan je uvjet društvenoga života dostojna toga naziva;

Kršćanstvo i kriza kultura (Split: Verbum, 2008.)

Jan 22, 2007; Washington(Credit Image: © D.C Hughes/LNI/ZUMAPRESS.com)