Blog

Kardinal Francis Arinze sa svoje 82 godine nažalost nije pozvan u Rim na Sinodu biskupa, ali on zasigurno još uvijek uživa puno poštovanje kod mlađih naraštaja biskupa, barem iz Afrike, pa tako njegov utjecaj na samoj Sinodi i nije zanemariv.

Prenosimo zato odlomak iz intervjua za Crux gdje uzoriti kardinal daje konkretne odgovore na kontroverzna pitanja o kojima se ovih dana raspravlja na Sinodi.

Crux: Što bi Afrikanci željeli vidjeti od ove Sinode?

Arinze: Mislim da bi željeli da Sinoda progovori jasnim glasom kako brak dolazi od Boga, kao zajednica između muškarca i žene. Bog je stvorio jednog Adama, jednu Evu. Kada je Krist došao, On je blagoslovio jedinstvo braka. Otišao je na svadbu u Kani, i učinio svoje prvo čudo, mijenjajući vodu u vino, što znači da ga je odobrio! Brak dolazi od Boga, a ne od ljudskih bića, tako da ga ljudi ne mogu ponovno izmisliti ili redefinirati.

Vi ste uvjereni da nije moguće dopustiti razvedenimi ponovno vjenčanim katolicima pričest?

To je točno, u smislu da je Krist rekao: “Ono što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja“, a Katolička crkva tradicionalno tumači da se konzumirani brak posvećen sakramentom ne može razriješiti ni jedan autoritet.

Uključujući i autoritet Crkve?

Da, čak ga ni Crkveni autoritet ne može slomiti. To je tako, ako čovjek ostavi ženu ili ju zatraži da ode, ili ona to čini, svejedno – i oni si uzmu nove partnere, ta zajednice se ne može odobriti. Krist ima jednu riječ za osobu koja to radi: “preljubnik.” Ne možemo mi poboljšati ono što je Krist rekao. Ne možemo biti mudriji od njega, i reći kako “postoje okolnosti koje on nije predvidio“. Ne možemo biti milosrdniji od Krista.

Moramo tražiti način da pomognemo razvedenima koji su se ponovno „vjenčali“, [ali] mi im ne pomažemo tako što ćemo reći: “Dođite i primite pričest.”

Trebamo tražiti drugačiji način da osiguramo suosjećanje za one koji su u teškoćama. Ne liječite glavobolju odsijecanjem glave!

Euharistija nije nešto što mi posjedujemo, što možemo dijeliti svojim prijateljima i onima s kojima suosjećamo …. Ideja grijeha nije neka novost izumljena od modernih konzervativnih ljudi u Crkvi. Sam Krist ga je nazvao grijeh, i on koristi tu riječ “preljub.” On zna o čemu govori. Kako ćemo to riješiti bez odstupanja od Krista?

Zapamtite, samo će Bog donijeti posljednju presudu, a ne mi, ni desetak kardinala iz Vatikana. Bog će suditi okolnosti svake osobe, ali objektivno ne možemo odobriti [rastave i ponovno vjenčanje].

Postoje rasprave na Sinodi o pronalaženju “novog jezika”, posebno što se tiče homoseksualnosti. Kako to izgleda iz afričke perspektive?

Ja bih bio sumnjičav, jer bih se pitao kakvo to novi jezik žele. Zar ne bi trebali nazvati stvari svojim imenom, nazivajući dobro “dobrim” i zlo “zlim”? Ne osuđujem osobu, ali ne odobravam čin.

Jedna od dužnosti biskupa je učiti, a vrlo je važno da Evanđelje ne bude razrijeđeno, bez dodavanja soli ili papra, ali niti oduzimanja. Poruka nije naša. Kristova poruka o braku mora jasno zasjati.

Neki na Sinodi govore o potrebi da odluke o razvedenima i ponovno vjenčanima, te homoseksualnosti treba decentralizirati, da se donose na razini regionalnih ili nacionalnih biskupskih konferencija ili pojedinih biskupija. Što vi mislite o tome?

Hoćete li mi reći da možemo imati nacionalnu biskupsku konferenciju u jednoj zemlji koja će odobriti nešto što će druga konferencija tumačiti kao grijeh? Hoće li se grijeh promijeniti u skladu s nacionalnim granicama? Postali bi nacionalne crkve. Zar nije bilo drugih vjeroispovijesti u svijetu koje su se opasno približile ovome?

Nacionalne biskupske konferencije su važne i trebaju imati jasnu ulogu, ali ne mislim da bi u to trebalo uključiti ova područja. Izgleda opasno, kao da se nacionalizira što je dobro a što loše.

Mnogi promatrači govore o “afričkom trenutku” u katoličanstvu. Kako  Afrika može pridonijeti Crkvi danas?

Bez samohvale ili praveći se da Afrika ima monopol na dobre stvari, postoje neke stvari koje možemo ponuditi. [Na primjer], Afrikanci mogu podijeliti radost biti kršćanin. Kršćanstvo je radosna vijest u Africi. Mladi ljudi se obvezuju uz ozbiljne žrtve za kršćanstvo.

Dok sam bio nadbiskup, osnovao sam zatvoren samostan benediktinki 1978., u godini trojice papa. Talijanski samostan je poslao četiri časne sestre, tri Talijanke i jednu iz Nigerije, kako bi se moglo započeti. Sada su tamo 120 redovnice. One su osnovale još jedan samostan u Nigeriji s 50 redovnica, te su preuzeli jedan u Italiji, gdje ima 10 redovnica, sve su iz Nigerije. Talijanke su izumrle, samo su Nigerijke ostale. One su poslale svoje časne sestre nekim drugim samostanima u Italiju i Španjolsku, tiho, bez buke.

Mladi ljudi su spremni na žrtvu. Oni odgovaraju na poziv. Mladi ljudi nisu alergični na žrtvu, i to je ono što Afrikanci mogu podijeliti. Afrikanci sudjeluju u poslanju Crkve.

Izvor http://www.cruxnow.com/church/2015/10/16/a-synod-conversation-with-catholic-africas-lion-in-winter/?p1=Trending