Na blogu In the Light of the Law, stručnjaka za kanonsko pravo Edward Petersa, naišao sam na ovaj zanimljiv post, odnosno odgovor na pitanje koje sam si i sam često postavljao.
Osim pitanja o poništenju braka, vjerojatno jedno od najčešćih kanonskih pitanja koje laici postavljaju je pitanje: koliko od mise smije vjernik propustiti, a da mu se i dalje priznaje kao izvršena obveza?
Kroz desetljeća su se na ovo pitanje nudili različiti odgovori, poput: ako stignete na prvo čitanje, ili prije Evanđelja, ili prije Vjerovanja, odnosno do Očenaša, ili, ako ćemo od kraja- ako ostanete do početka pričesti, ili ako ste još uvijek tu do Očenaša, ili ste bili prisutni na pretvorbi, i tako dalje.., vi ste zadovoljili nedjeljnu obvezu (odnosno treću zapovijed).
Mislim da su svi takvi odgovori krivi; odnosno da su svi propustiti ono bitno.
Nedjeljna obveza i obvezni blagdani su obveza ‘sudjelovanja u misi‘ (c. 1247) ili “sudjelovanja u službi Riječi“ (c. 1248). Riječi poput “sudjelovati” ili “slušati” misu imaju istu ideju. Oni ne navode da se mora odslušati recimo 80 % mise, ili da morate prisustvovati barem na čitanju ili biti prisutni za vrijeme pričesti, ili bilo kojem drugom dijelu mise. Kanoni obvezuju vjernika da sudjeluju na “Misi”. Točka. Kanoni poznaju i poštuju misu kao integriranu cjelinu koja je naravno potpuna kada su prisutni svi njezini dijelovi. Dakle misa je integrirani, sekvencirani red molitve i čina kojima Crkva štuje i zahvaljuje Bogu Ocu po Sinu u Duhu Svetomu. Propustite bilo što od toga i kao da ste propustili sve.
Pitanje zato ne bi trebalo biti koliko ste od mise propustili nego zašto!
Recimo da uzmemo ‘konzervativni’ pogled koji kaže: “Ako sam stigao do prvog čitanja (dakle propušten je već ulazni obred, pa tako i pokornički obred i Gloria), i ostanem do kraja mise – Ja sam ispunio obvezu“. Dakle, ako stignete na misu taman kada svi sjednu za prvo čitanje, a kasnite zato što vam je poplavila kupaonica, ne morate se brinuti, jer ste još uvijek stigli na prvo čitanje. Zgodno, zar ne? Ali, ako u isto vrijeme kroz vrata crkve ulazi čovjek koji je sjedio u svom automobilu posljednjih deset minuta čekajući na radiju rezultat utakmice, onda se ne bi ni on morao brinuti, jer po ovom obrazloženju i on je stigao prije prvog čitanje. Eh sad, nadam se da vjernici nisu sretni s ovakvim rezultatom, no, to je ono što dobijemo kada ne promatramo misu onako kako je Crkveno pravo tumači, kao jednu cjelinu.
Po meni- ako ste propustili bilo koje ozbiljno obvezujuće djelo (kao što je pohađanje mise), to je oprostivo samo onda ako imate dovoljno dobar razlog za taj propust. Opet naglašavam, nije pitanje koliko sam propustio, nego zašto sam propustio. Prema tom pristupu, ako je kupaonica bila poplavljena i stigli ste na misu tek nakon pričesti, rekao bih da ste zadovoljili svoju nedjeljnu obvezu. Ako nogometni navijač zakasni na misu samo jednu minutu jer je želio čekati rezultat, ja bih mu savjetovao da ispovijedi svoj propust zbog nedovoljnog izgovora.
Kada razmišljamo o tome, tradicionalno mišljenje je, pretpostavljam, pokušalo uzeti u obzir određene faktore (recimo, osobnu bolest ili potrebu da se brine za bolesnu osobu ili opasnosti putovanja), kao opravdavanje za propuštenu misnu obvezu. Jasno, težina ovih faktora je dovoljna za propuštanje mise u potpunosti. Svatko će priznati da je snijegom zatrpana cesta dovoljna isprika za propuštanje mise, ali ako te ta ista opasna cesta samo spriječi da stigneš na vrijeme, recimo nakon Vjerovanja, moraš li onda sjesti u auto i voziti na drugu misu ne bi li pokušao ponovno i ovaj put stigao na vrijeme? To se čini glupo, zar ne? Rekao bih onda da uvjeti na cesti opraštaju izostanak i dijela i cijele misne obveze.
Život ponekad zahtijeva malo iskrenog razmišljanja o našim dužnostima i našim postupcima u ispunjavanju tih dužnosti. A oni koji su u iskušenju pronalaziti isprike za svoje kašnjenje na misu (od svih stvari!) trebaju imati na umu da konačni račun za njihovo ponašanje neće dati sama Crkva, nego Bog koji je Crkvi dao ovlast postaviti uvjete koji se očekuju od Njegovih vjernika, u ovom slučaju, preko kanona 1247. i 1248., a Boga se ne može prevariti.