Pierre Le Gros – Religion Overthrowing Heresy and Hatred

Father Blake na svom blogu ima zanimljiv post o današnjoj ‘krizi’ u Crkvi i postavlja pitanje: lebdi li to ‘duh’ arijanstva još uvijek negdje u pozadini?

Kada se pojavi problem u Crkvi, ja uvijek krivim arijance, mislim da su oni bili korijen raskola u šesnaestom stoljeću. Drugi ljudi možda krive nekog drugog; guštere ili masone, ali što se mene tiče ja krivim arijance.

Možda i nisu formalno arijanci, ali uvijek postoji tendencija da se s Krista skine nešto od njegovog božanstva, kako bi bio nešto manje od Boga, kako bi se umanjilo njegovo božanstvo; oduzima mu se dostojanstvo, kako bi se od njega opralo ruke.

U ljudskoj je prirodi uništiti Boga, to je ono što smo promatrali u Velikom tjednu. Kao da ne možemo podnijeti da On živi među nama. To je naša pala narav; radije biramo tamu nego svjetlo, radije smo izgubljeni nego nađeni, propadamo umjesto da se spašavamo. Bog sa svoje strane pokazuje spremnosti da se stavi u naše ruke i zbog nas trpi strašne posljedice.

Pravovjerni katolicizam je u suštini ispravna vjera u Trojedinog Boga. Nekako sumnjam, duboko u sebi, da je pravi problem Sinode shvaćanje Božanstva Gospodina našega Isusa Krista, i njegovog mjesta u Crkvi, te koliko ćemo ga ozbiljno prihvatiti.

Ako Isus nije istinski Bog- onda jamstvo o tome kako će On ostati uz svoju Crkvu do svršetka vremena ne treba uzimati previše ozbiljno. Ako On nije ‘Bog među nama’ onda se snaga Duha Svetoga ne izlijeva na one koji primaju sakramente, onda smo bez milosti, pa imamo samo jedni druge kao one na koje se možemo nasloniti. Pelagijanstvo je sljedeći korak nakon arijanstva.

Arijanstvo nije samo akademska hereza, u stvari, ona je mnogo više pastoralna. Arijanci imaju tendenciju razmatrati ono što postoji, ono što je ljudsko, a ne ono što je božansko i što se može postići milošću.

Pravovjerje govori o intimnosti, arijanstvo o udaljenosti i prvo od čega se distancira uvijek su ‘oni maleni’, siromašni, nerođeni, oni na rubu društva, djeca i oni koji ovise o stabilnim domovima i brakovima.

Učinak arijanstva na liturgiju je što čini Kristovu prisutnost sve daljom. Opat Paul Delatte u svom komentaru o Pravilu svetog Benedikta kaže da je svetac uveo Gloria Patri kako bi zaustavio svoje redovnike da mole s arijancima. Danas postoji tendencija zanemarivanja riječi, pa dijela postaju sve naglašenija, imamo liturgijski stil koji izgledom kao da upućuju na to da je misa daleko od toga da je žrtva spasenja, a više samo okupljanje zajednice, a sama Euharistija, iako nije samo običan kruh, čini se daleko od Tijela, Krvi, Duše i Božanstva Gospodina našega Isusa Krista. Neki bi se doista mogli složiti kako odvajanje liturgije od njenih bitnih elemenata vodi prema arijanstvu.

Tako u samom braku, koji nastaje sakramentalnim činom Crkve, pravovjerno kršćanstvo očekuje kako će Bog svojom milošću omogućiti bračnom paru da bude vjeran i plodan, a arijanske tendencije vide neznatnu razliku između sakramentalnog čina braka i ne-sakramentalnog suživota jednog para, gdje- iako je Bog doista mogao blagosloviti brak, On se u njemu ne inkarnira. On bi možda mogao biti neki tihi promatrač, ali nije utjelovljen u ovakvu vrstu suživota.