Blog

 

 

Kako ćeš vlastitoj djeci, rođenoj u slobodi, u tekstovima, udžbenicima ili pričama, objasniti čežnju jednog naroda za svojom domovinom?

Kako ćeš im usaditi u srce, ljubav spram patnje jednog vojnika, jednog djeteta, jednog starca, a da mu ne prikažeš stvarnu sliku onog što se dogodilo?

Jedne godine, malo poslije spomendana pada Vukovara, moja župa je organizirala hodočašće u Vukovar. To je bio moj prvi posjet njemu, uopće. Išla sam s jednim od moje djece.

Moram priznati, zamišljala sam posve drukčiji posjet gradu heroju, od ovog što se stvarno zbio.

Mislila sam: Opustio je grad, nema više duša, nemamo što vidjeti, osim ruševina. I ruševine znaju govoriti, znam, ali s kim ćemo suosjećati i prisjećati se. Trebali smo ipak doći na vrijeme.
Željela sam dotaknuti ovu prošlost kroz žive, prisutne ljude koji su kroz svoje najmilije i sami bili dio nje.

Dočekao nas vodič.

U autobusu do bolnice pokazivao nam je izbušene zgrade. Rade, vidim neki u njima, smiju se, žive i vole. Brzo se osvijestim nad svojim očekivanjima. Pa normalno! Ljudi žive i rade, nije ovo grad mrtvih.

Dovede nas autobus pred bolnicu.

Već na samom ulazu dočekaše nas gipsane lutke, nešto nam žele poručiti.

Gledam jednu u neobičnom položaju, naslonjenu na štok od vrata, rukom se drži za trbuh. Zamjenjujući u mislima lutku sa živom dušom, odlutam na sekundu u podrum iz kojeg smo slušali priču o zagrljaju, o nečijem djetinjstvu, o jednome gradu…

Iz čega li je izlazila nada, moj Bože?- pitam se gledajući ovo ispred sebe.

Krenu mi same ruke, da uspravim lutku.

Ne možete gospođo, od gipsa je – čujem iza sebe glas vodiča.

O da, nastavlja on: Sjećam se i njega i ove tu gospođe koja rađa. Kako je prošao porod?- prekinem ga.

Koja je radost zavladala kad se čuo plač novorođenog zarobljenika naše zajednice – odgovara mi na moje pitanje. Ma spuštao je nama Bog svako malo tračak svoje svjetlosti. Osjećali smo tako, povremeno, da nismo sami.

Sjećam se i ove gospode na krevetima do nje. Kojim smo se sve trikovima služili da im skrenemo misli s boli. Nije bilo za njih lijeka. Čekali su oni svoju smrt, a ovi tu sa stajaćih mjesta su čekali njih, kako bi otpočinuli na njihovim krevetima.

Najbolje se sjećam granate koja se zaustavila, evo upravo ovdje, prstom upire u strop bolnice iznad bolesničkog kreveta.

Da nije bilo nje nikad ne bi vjerovao u Božja čuda. Bože moj, koliko je djece prošlo ovuda. Sve mi je živo kao da se sad događa- priča dalje.

Izvukli su nas u onaj dan, smrdljive, upišanih gaća, od straha. Gledali su na nas u dronjcima kao na živinu.

I što smo bili prljaviji, to nas je lakše bilo mučiti. Gonili su nas udarajući u zatiljak kundacima puške.

Gledam vaša izobličena lica dok vam ovo pričam, kakva li su tek naša bila. Nisam to želio znati, gledali smo većinom u pod.

Vodi nas u hangar tuge, opisuje nam detalj po detalj. Svakog poimenice čovjeka se sjeća, kako je završio svoj život. Vlasnika one izložene osobne karte, onoga džepa sa slikom svoje žene i one djevojke s maramom na glavi. Svaki predmet govorio je o jednom životu, iz njegovih usta.

Mama, zar se ovo stvarno dogodilo? Svi ovi ljudi, vidi i jedna trudnica! Vidi ovaj ima godina kao moj brat!- nižu se pitanja u maloj glavi.

Gori svjetlo u tamnoj sobi, jednako kao i u srcu moga sina. Neka gori.

Idemo prema Ovčari, u koloni. Nitko nije imao potrebu ni disati glasno. Smije se on i gleda vod rasplakanih. Ajde, ajde, ne tugujte za srušenim. Sve što se sruši, sjajnije izraste. Bog iznova ima bolji plan.

Zanimljivo, nastavlja dalje svoje svjedočanstvo. Obratio sam se nakon što sam preživio Ovčaru. Bježao sam od ovog mjesta i čitao Sv. Pismo, tražeći u njemu rečenicu koja će me odgovoriti od mraka koji sam nosio u sebi. Čudne misli su mi se vrzmale po glavi, sve dok u njemu nisam pročitao: “Ja sam Put Istina i Život” Bog je pogledao ponovo na mene, kroz Riječ. Osjećao sam Njegovu prisutnost kako me grije, liječi i izvlači iz mene strah od ove jame.

Od Biblije se više ne odvajam, živim normalni život sa svojom suprugom i djecom. Vodim grupe poput vas, istim ovim križnim putem. Razmatram iste riječi, po istim postajama. I što ga više prolazim, svjesniji sam živoga Boga u meni. Ne mrzim onoga koji nam je ovo učinio. Čak sam mu u jednom i zahvalan. Natjerao me da svučem stari i obučem se u novi život. Iako je i danas magla, ne bojim je se više. Govorim svima jednu istinu, bez uljepšavanja. Gore iznad oblaka je Život vječni, da sam barem tada to znao.

Obrati se na kraju našoj djeci: Djeco šta vam se čini ovaj vojnik ispred vas?

Šteta što s nama nisu pošli svi iz kuće – reče mi sin žalosno. Jesi vidjela koliko je onih bijelih križeva? Jesam sine, pod svakim je pao jedan život. Ne zaboravi nikad nijednog.

Tko zna, majko, možda i ja budem vojnik jednog dana. Razumio je, izgleda. Ostade u njemu ovo svjedočanstvo jedne vjere, jednog muža, oca, vojnika i jednog naroda.

Hvalim Te Bože u svim ljudima Tvojim, ove slobodne Domovine!

Izvor: narod.hr