Tko bi to rekao, ali, evo, dogodi se: spopade me opet jedno. Spopade i žulja.

Ne onaj Heraklitov jedan, filozofu vrijedan kao tisuće ako je najbolji; ne ono Parmenidovo jedno, suprotstavljeno mnoštvu i istovjetno s njime; ne ni ono dogmatsko jedno Svetoga Trojstva; ne, spopade me ovo posve svjetovno jedno kojega bît (jedinstvo) Hrvati u Europskoj uniji zazivaju isto onako kako su u Jugoslaviji zazivali „bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti“.

Dobro, reći će tkogod, žalosna je i smiješna ta sličnost. No, znamo geopolitički okvir u kojemu smo tada živjeli. Tamo je bilo presudno „izvorno“ mnoštvo. Izričaj je stoga bio tako logički kvrgav. Ali okolnosti su se promijenile. Hrvatska je danas u Europskoj uniji nacionalna država hrvatskoga naroda. Dakle izvorno jedno. Stoga bi bilo zanimljivo čuti što to danas ne valja kada ljudi zazivaju jedinstvo hrvatske nacije? Nije li nacija, kao što je govorio Ernest Renan, „jedna duša“, „jedno načelo“?

Jest, Hrvatska je nacija takvo jedno. Dragovoljno jedno, kojega „duša“ obuhvaća određeno mnoštvo: sve hrvatske državljane, od kozmopolitskih Hrvata do protuhrvatskih Srba i pripadnika drugih naroda. Lijepo je u takvim okolnostima slušati hrvatsku Predsjednicu kada – nasuprot isključivom pokliču predsjednika Vlade „Ili mi, ili oni“ – poziva političke Hrvate na nacionalno jedinstvo; lijepo je čuti Milorada Pupovca, kneza hrvatskih Srba, kako poziva Predsjednicu Republike da se zauzme za republikanske vrjednote; lijepo je što ugledni intelektualci žale zbog nestanka nacionalnog jedinstva koje je bilo uspostavljeno oko ulaska u Europsku uniju; lijepo je što Zoran Milanović napokon počinje štovati uspomenu prvoga hrvatskog Predsjednika; lijepo je što titonoša i svjećonoša Milan Bandić državnički poziva Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka da prevladaju svoje „sujete“, itd. Sve je to lijepo, ali mene sve to nekako podsjeća na ono licemjerno „bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti“ koje je tragično skončalo u krvoproliću.

Pa što? Ništa osobito. Hrvati ne će imati nikakve koristi ni od naivnoga ni od licemjerno preuzetnog jedinstva nacije. Nama danas ne treba nikakvo jedinstvo, treba nam samo najobičnija sloga u temeljnim pitanjima uređenja nacionalne države i razvoja slobodna pluralnog društva, a iskreno pobratimstvo svih hrvatskih državljana moglo bi sjajno zamijeniti sve vrste lažno republikanskoga bratstva.

– Uf, uf! – prenerazit će se „politički korektan“ građanin. – To je valjda taj naš radikalizam, ako ne i ekstremizam! – Možda je čovjek u pravu. No, moja neznatnost unatoč tomu ne može odustati od više podrivačkih pitanja i jednog čvrstog odgovora. Zar se može uspostaviti jedinstvo osude i veličanja zločina (lex Perković)? Nije li temeljna republikanska vrjednota politička jednakopravnost svih državljana? Ne bi li, da se ona uvede, u Republici Hrvatskoj u istom času dva etnička kneza – rečeni Milorad Pupovac i drug mu Furio Radin – izgubila svoj lukrativni status? A mit o nacionalnom jedinstvu u pitanju ulaska u Europsku uniju? To je gola laž. Zar je saborski Savez za Europu – nacija? Ako nije, može li manje od jedne trećine biračkoga tijela referendumu priskrbiti valjanost? Kojemu Milanoviću treba vjerovati, onomu koji, po svjedočanstvu Ivice Pančića, Franju Tuđmana smatra zločincem ili ovomu koji naciji obećava da će Zračnu luku Zagreb nazvati imenom Franje Tuđmana? Što ćemo s bivšim Milanovićevim partijskim drugom, predsjednikom političke stranke Bandić Milan 365? Hoćemo li toga izvrsnika više cijeniti zbog toga što je tako „lukavo“ premetnuo svoje ime i prezime, ili zbog toga što podjednako štuje Josipa Broza i Isusa Krista, ili zbog toga što je naciji obećao da će u Zagrebu – pazite sad – podignuti najveći i najljepši spomenik Franji Tuđmanu, on koji je Tuđmanovim imenom obilježio pasje šetalište?

Bojim se da je sav taj nagli procvat domoljublja, pameti i uspjeha, dokumentiran pozitivnim statističkim podatcima, puka predizborna laž ili, uljudnije rečeno, tek plaćeni „pi-arski“ optimizam Alexa Brauna. A taj me Amerikanac, koji na usta Zorana Milanovića, Branka Grčića, Siniše Hajdaša Dončića, Tihomira Jakovine, Anke Mrak Taritaš gromoglasno hvali Milanovićevu Vladu, silno podsjeća na onog trgovca što je uvjerljivo prodavao jalovu kravu Nasrudina Hodže sve dok nesretni Hodža nije uzviknuo: Kad je tako dobra, ne ću je ni prodavati! Pitanje je dakle što će učiniti hrvatska nacija: hoće li povjerovati Alexu Braunu ili će se riješiti jalovice.