Znanost suvremenim ljudima pruža mnoštvo novih mogućnosti. Jedna od njih je i mogućnost žene da dobije dijeta bez izravnog dodira s muškarcem. Oni pak koji se ne osjećaju dobro u okviru spola koji im je namijenila priroda mogu promijeniti spol. U naprednim zapadnim zemljama često i na račun socijalnog osiguranja. Da i ne govorima o povećanju primarnih i sekundarnih spolnih oznaka.
Tako je znanost mnogima pomogla, uljepšala život, omogućila ono što je još prije nekoliko desetljeća bilo nemoguće. No, znanost ne može promijeniti ljudsku narav, lišiti čovjeka predrasuda, tjeskobe, strahova i nezadovoljstva. Zato ponekad željeni zahvat ne poluči i željeni rezultat.
Tako su, čitam u Večernjem listu, ”Jennifer Cramblet (36) i njena partnerica Amanda Zinkon (29) podigle su tužbu protiv jedne banke sperme zato što su Jennifer umjesto sperme bijeloga čovjeka, greškom poslali spermu Afroamerikanca.” Bijeli lezbijski par ogorčen je što je dobio crno dijete.
U članku dalje piše: ”Ovaj homoseksualni par živi u gradiću na istoku američke savezne države Ohio u kojem je 98 posto stanovništva bijelo. Sama Jennifer osobu crne boje kože nije vidjela sve dok nije otišla na fakultet. Spoznaja da će u takvoj sredini roditi crno dijete radost zbog skorog rođenja pretvorila je u ljutnju, razočaranje i strah. Par je bio jako zabrinut zbog činjenice da će u gotovo potpuno bijeloj sredini morati odgajati dijete tamne kože, a Jennifer je strahovala i hoće li njezina obitelj, koju ne odlikuje pretjerana tolerancija i razumijevanje, prihvatiti unuku tamne kože.”
Lezbijke se dalje žale da im je teško održavati afroamerikansku kosu njihove, reklo bi se, neželjene kćeri, što ukazuju na činjenicu da tamnoputo dijete nije ni njima po volji, a ne samo netolerantnoj sredini.
Kao nepopravljivom Hercegovcu meni nije jasna sredina u kojoj je sramota biti crn, a prihvatljivo biti homoseksualac. Ili si tolerantan ili nisi! A iz ovoga slučaja vidimo da je ta razvikana zapadnjačka tolerancija na vrlo klimavim nogama.
Također vidimo i da naručena roba može biti s grješkom, stoga se djecu ne bi smjelo naručivati kao robu. Ni spermu, jer cilj je u konačnici dijete. U cijeloj ovoj priči čovjek sućut može osjetiti samo prema maloj djevojčici. Koje nije imala prilike birati želi živjeti s lezbijskim parom u zatucanoj malograđanskoj sredini.
Drugi je slučaj gotovo tragikomičan.
Britanka Chelsea Attonley rodila se kao muško, no osjećala se ženom pa je o državnom trošku promijenila spol. Sada bi pak opet htjela biti muško: “Oduvijek sam željela biti žena, ali ni jedna operacija ne može postići da imam pravo žensko tijelo. Osjećam se kao da živim u laži. Sada želim ukloniti grudi i vratiti penis. Ne mogu si financijski priuštiti taj zahvat pa se nadam pomoći od strane države. Nisam sposobna ni za rad zbog svega što mi se događa. Moram obaviti te operacije zbog svog mentalnog zdravlja. Ne smeta mi što ljudi kritiziraju moju želju da mi država financira operaciju. Ta promjena mi je neophodna da bih se osjećala bolje i nitko mi to ne bi smio uskratiti”(Index.hr, 2. 10. 2014.).
Ova dva slučaja mnogo toga govore o zapadnoj civilizaciji. Govore o zbrci u glavama koje je izazvala ideologija ”politički korektnosti”, o duboko ukorijenjenim rasnim predrasudama koje ponekad izbiju i tamo gdje se najmanje očekuju, govore o infantilnosti suvremenih ljudi koji su povjerovali u bajku da se društvo, tj. država, dužno brinuti se o njihovoj sreći, govore na koncu i o nevjerojatnoj lakomislenosti i neodgovornosti odraslih ljudi prilikom donošenja životno važnih odluka.
Znanost, s kojom smo počeli ovu kolumnu, prema svemu tomu je potpuno ravnodušna, baš kao što je i priroda ravnodušna prema nama i našim težnjama.
Priroda nam se otela jer smo iz nje protjerali Boga, koji nam je i dao pravo da je podčinimo sebi. To je tako, s ovjeroviteljom nestaju i vjerodajnice koje nam je dao.
Znanost će nam se također oteti jer smo zaboravili zašto smo je i kako uopće stvorili.