Blog

 

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče dok na terasi ispijam kasnojutarnju kavu. Zvizdan već pripekao, kava se već ohladila koliko može pri ovoj temperaturi, a misli vrludaju poput mrava koji trčkara po bijeloj ogradi terase.

Dosta mi je već arbitraže, mimohoda i ostalih prevažnih domaćih tema pa ću pisati o turizmu i čudnovatoj zvjerki zvanoj turist. Ono što nekoć bjehu romari, pustolovi i trgovci danas su turisti. Ljudi koji misle da svakog ljeta moraju nekamo otputovati, nešto vidjeti i nešto osjetiti. Putujući tako iz godine u godinu na turističke destinacije, nužno zapadaju u rutinu, tako da im ljetovanje preraste u još jednu obvezu koju, navadi pokorni, odrađuju.

A turizam, kao i svaka aktivnost, iziskuje određene napore, pa i žrtve. To sigurno shvati Čeh u japankama dok se probija vrletnim Biokovom, Poljak u gumenjaku dok se bori s odjednom pomahnitalim morem ili Hrvat kontinentalac dok liječi glavobolju od jučerašnjeg gemišta. Čeha i Poljaka možda spasi HGSS, ali Hrvatu, čini se, nema spasa. Makar do kraja ljetovanja ne okusio ni kap gemišta, čeka ga vruća politička jesen, pustoš na računu i nastavak recesije. Unatoč povećanju broja noćenja i u ovoj sezoni. Taj famozni broj noćenja povećava se iz godine u godinu, ali ukupno se stanje pogoršava. Čini se da ipak ne možemo dobro živjeti samo od usluga, treba nešto i proizvoditi.

No, to su državni problemi, a na početku rekoh da o njima ne bih. Iako su stanovnici Hrvatske pretežno kršćani, svakog ljeta zavlada svojevrsni kult sunca koji mediji složno potiču i podupiru. Preplanule polugole plavuše preplave stranice novina, meteorolozi se na natječu tko će prognozirati više temperature, tradicionalno krenu požari, grozničavo se broje noćenja… Sve u svemu, pravi ljetni ugođaj. Hereza bi bilo posumnjati u kult sunca, ljeta i mora. Tko, recimo, nije barem nekada zapjevušio: Na Olibu koliba/ nad kolibom sunce sja… Međutim, ako malo razmisliš, jasno ti je da u tomu nema ništa privlačno! Na ovoj pripeci koliba bez klima i zvizdan upekao u nju, to je pravi pakao, da bježiš glavom bez obzira!

Ipak, stoički ostajem na terasi. Za koji dan produžit ću u Hercegovinu iako se i dolje već osjećam pomalo kao turist. I boravim sve kraće. Stara kuća propada, znanci stare pa po njihovim ćelama i sjedinama nevoljko otkrivam da već odavno ni sam nisam mlad. Sve više posjećujem groblja, sve manje lokalne kafiće. Takav je turizam kudikamo bolniji, intimniji od običnog turizma. No, mora se. Treba odbolovati ono što se ne može promijeniti.

A valja već misliti i povratku u Zagreb. Tada će valjda i ljetovanje izgledati malo bolje nego što izgleda dok traje. Osobito u sudaru sa svakodnevnim obavezama i zaostatcima koji se uvijek nagomilaju tijekom ljetne neaktivnosti. Zapravo, ima nešto naopako u ritmovima suvremenog svijeta i suvremenog načina života. Odmaramo se ljeti, a ubijamo se od posla tijekom zime. Rodio sam se i odrastao na selu pa taj ritam valjda instinktivno osjećam iako sam davno sa sela otišao. A možda su ove zagržljive opaske samo znak da starim. U svakom slučaju, neka turizma i turista jer je to jedina djelatnost u kojoj nam još kako-tako ide. Uz nogomet, naravno.