www.hrsvijet 30 06 2016

 

U komunizmu je bilo jednostavnije. Znao si da nemaš prava birati kad su u pitanju javne stvari. Doduše, mogao si se suprotstaviti sustavu, ali za to je bila propisana odgovarajuća zatvorska kazna. Tko je bio dovoljno hrabar ili lud, mogao je dakle birati. Zatvor. Priznat ćete, i nije baš neki izbor.

Devedesetih, kada je staro propadalo a novo se još nije uspostavilo, ljudi su dobili pravo na izbor. Mislili smo da će tako biti za stalno. Opijeni slobodom ljudi su bauljali od Savke do Tuđmana, od Tuđmana do Budiše i obratno. A i komunisti su imali za koga glasovati. Premda se tih godina nisu previše trsili da glasaju za Račana ili, ne daj Bože, Stipu Šuvara. Sve u svemu, politička je livada bila šarena.

U novom tisućljeću izbor se naglo suzio. Sveo se na dvije stranke i njihove satelite. No, to možda i ne bi bio najveći problem da politika tih stranaka nije postala opasno podređena diktatu izvana, tako da se nije ni moglo govoriti o nekom izboru. Dok je SDP-u ostavljena autonomije barem što se tiče njegovanja tradicije jugoslavenstva i borbe protiv hrvatskog ”nacionalizma”, HDZ-u nije ostavljeno ni pravo na deklarativno hrvatovanje. U tom cilju od dvije tisućite naovamo HDZ-u se izvana nameću čelnici i isto tako skidaju ako nešto zabrljaju. Tako je, zapravo, narodnjačka većina ostala bez prava na izbor unatoč pravu izlaska na izbore.

Ta politička tranzicija iz pomalo anarhične demokracije u strogo kontrolirani bipartizam odvijala se usporedo s tranzicijom vlasništva iz društvenog u privatno. Vlast i moć su definitivno raspoređeni, elite fiksirane, u političku sreću ili naglo bogaćenje mogu se nadati još samo naivci. ”Hrvatski san” je odavno završio nelagodnim buđenjem. Uloge su podijeljene, gubitnici i dobitnici fiksirani. Iluzija izbora najjasnije je razotkrivena prilikom referenduma za ulazak u EU kada su samo za taj referendum promijenjena izborna pravila kako bi referendum prošao. Kad je udruga UIO elite zatekla nespremne i na brzinu im ”uvalila” referendum o braku, počele su brojne operacije koje bi trebale spriječiti svaki sljedeći fererendum. Uz propagandu kako referendum nije vrhunac demokracije nego prijetnja demokraciji, instrumentaliziran je i Ustavni su koji bi ubuduće trebao procjenjivati o kojim pitanjima narod može odlučivati na referendumu, a o kojima ne.

Sužavanju prostora za izbor svjedočimo i u slučaju izbora novog čelnika HDZ-a. Nakon što su mediji i određeni centri moći detronizirali netom izabranog bivšeg predsjednika te stranke, kreće nesmiljena promidžba Andreja Plenkovića za njegova nasljednika. Profesionalni klimoglavci iz vrha stranke već zauzimaju pogodne pozicije za ”uvlačenje” novom predsjedniku, a novine pišu o njemu kao da je to već gotova stvar. Ne znam, ali čini mi se kao da o novom vođi HDZ-a najmanje odlučuju obični članovi te stranke i njezini glasači. Kako je odrađena topnička priprema, čini se da će glasanje biti samo formalnost. A ako, ne daj Bože štogod zapne, uvijek postoji inventivno brojanje kao opcija. Možda Plenković doista i nije loš kandidat, no loš je način na koji ga se nameće.

Nakon salve ružnih i diskriminirajućih napada na britanske glasače pobornike Brexita, vidimo da osporavanje volje većine nije hrvatska specijalnost nego europska realnost. Sve se poduzima kako bi se ta volja anulirala, čak se i prikupljaju potpisi za novi referendum. Demokracija se u suvremenom svijetu sve više percipira kao prepreka, pitanje je samo vremena kada će neko od zapadnih društava odbaciti i tu iluziju izbora i ogoliti novouspostavljenu tiraniju do kraja.

 

 

Share the Post