Nakon gledanja filma „Greben spašenih“

Nakon što sam gledao film „Greben spašenih“ Mela Gibsona, iz kina sam izišao doslovno GibsonInače volim Mela Gibsona i kao glumca i kao redatelja jer njegov autorski pečat nosi veliku silovitost i iskrenost izričaja. On udara izravno u srce i u glavu. „Greben spašenih“ je djelo koje nosi u sebi skriveni pečat „Pasije“, ali i uskrsnuća. Ovo je film o čudesnom herojstvu i vjeri, ali i film koji usred prizora brutalnosti rata ostavlja trag nade, svjetla i nadahnuća – da čovještvo nadahnuto Bogom pobjeđuje, i da čovjeka spašavaju samo istinska vjera i ljubav.ošamućen od potresnog dojma koji je na mene ostavio. Ne pamtim kad sam zadnji put gledao jedan film koji me tako snažno pogodio svojom porukom, svojom životnom, duhovnom i vizualnom snagom. Inače volim Mela Gibsona i kao glumca i kao redatelja jer njegov autorski pečat nosi veliku silovitost i iskrenost izričaja. On udara izravno u srce i u glavu. „Greben spašenih“ je djelo koje nosi u sebi skriveni pečat „Pasije“, ali i uskrsnuća. Ovo je film o čudesnom herojstvu i vjeri, ali i film koji usred prizora brutalnosti rata ostavlja trag nade, svjetla i nadahnuća – da čovještvo nadahnuto Bogom pobjeđuje, i da čovjeka spašavaju samo istinska vjera i ljubav.

Priča o Desmondu Dossu, običnom momku iz američke provincije ne bi bila ništa da nije istinita. Njezina istinitost joj daje snagu svjedočanstva koja može mijenjati čovjeka. Kako postoje neke knjige koje mogu potresti i promijeniti čovjeka, tako postoje i filmovi. Jedan od ratnih, odnosno anti-ratnih filmova koje posebno volim je „Tanka crvena linija“ (1998.) Terrencea Malicka. Taj film sam gledao pet ili šest puta i svaki put sam ga iznova jednako snažno doživio, kao da ga gledam prvi put. „Greben spašenih“ je film jednake stvaralačke i ekspresivne snage. Gibson se ovdje približio redateljskom geniju T. Malicka. U nekim sekvencama mogao se steći dojam da je čak i nadahnut Malickovim redateljskim utjecajem, ali o tome neka govore filmski stručnjaci i kritičari.

Duhovna poruka usred ratne naturalističke stvarnosti

Ono što me asociralo kod Gibsona na Malickov film je duhovna poruka usred ratne naturalističke stvarnosti. A i uloga Jima Caviezela „u Tankoj crvenoj liniji“ koja je bila već njegova anticipacija uloge Krista u „Pasiji“. Lik kojeg igra Cavieziel, u Malickovu se filmu žrtvuje za suborce, daje život za njih, kao što se Desmond Doss žrtvovao da bi spašavao ranjenike. Doss je preživio rat i teško ranjavanje, i doživio zaslužena priznanja za herojsko djelo koje je gotovo neprispodobivo u povijesti ratovanja. Naime, čovjek koji kao kršćanin adventist odbija uzeti pušku u ruke, a želi biti dragovoljac u američkoj vojsci na prvoj crti u Drugom svjetskom ratu, zaista isprva mora u tim okolnostima izgledati kao čudak zbog svojih uvjerenja.

U vojsci, za vrijeme obuke, doživljavali su ga kao fanatika pa i kukavicu, dok naposljetku njegova ustrajnost nije pobijedila. Izdržao je najveća iskušenja i poniženja zbog nerazumijevanja okoline. Na koncu je i američki vojni sud morao prihvatiti njegovo pravo na priziv savjesti i kao bolničara poslati ga u vatru s ratnom postrojbom. U početku su ga gledali kao opasan presedan, da bi se na kraju dogodio jedan od najneobičnijih heroja, čovjek koji nije htio ubijati nego spašavati ljude. Ono što je učinio na Okinawi, kad je ostao sam na visokom grebenu pod unakrsnom vatrom Japanaca i američke mornaričke artiljerije da bi izvukao 76 svojih ranjenih suboraca, bez osobnog oružja, s Biblijom u džepu i bolničkom torbom – ravno je evanđeoskim čudima. Jer kad jedan mršavi momak, usred najvećeg ratnog užasa, u gotovo nemogućim uvjetima, vlastitim silama izvuče i spusti niz greben toliko ranjenih ljudi – onda bi i najvećem ateistu moralo biti jasno da se takvo herojstvo ne može izvršiti bez nadnaravanog upliva, bez pomoći Onoga u koga je Doss vjerovao svim srcem i predao sebe tako nesebično u spašavanju drugih – da čovjek u ovom našem frustriranom svijetu, ostane zatečen, dirnut i na koncu, posramljen.

Jer svaki kršćanin se nakon tog filma može zapitati – a što je s mojom vjerom? Na što se mi sve žalimo u životu, i koliko smo toga propustili učiniti i koliko možemo učiniti samo ako imamo vjeru? Vjera Desmonda Dossa je bila čudesna, i Gibson je pokazao da takva vjera uistinu i KrščaniJer svaki kršćanin se nakon tog filma može zapitati – a što je s mojom vjerom? Na što se mi sve žalimo u životu, i koliko smo toga propustili učiniti i koliko možemo učiniti samo ako imamo vjeru? Vjera Desmonda Dossa je bila čudesna, i Gibson je pokazao da takva vjera uistinu i grebene pomiče! Zato tvrdim da je ovaj njegov film jednako važno i snažno svjedočanstvo kao i „Pasija“, i da nosi u sebi poruku koja bi trebala potresti ljude i potaknuti na razmišljanje – koliko je današnji čovjek postao okrutan i sebičan i kamo nas vodi ludilo novih ratova i mržnje širom svijeta?grebene pomiče! Zato tvrdim da je ovaj njegov film jednako važno i snažno svjedočanstvo kao i „Pasija“, i da nosi u sebi poruku koja bi trebala potresti ljude i potaknuti na razmišljanje – koliko je današnji čovjek postao okrutan i sebičan i kamo nas vodi ludilo novih ratova i mržnje širom svijeta?

Dobrih igranih filmova o Vukovaru nemamo

Film sam gledao dva dana nakon vukovarske obljetnice i jedna stvar me rastužila: da u Hrvatskoj nije do sada bilo moguće snimiti jedan tako potresan igrani film o Vukovaru i Ovčari, da mi nismo filmskim jezikom ispričali priče o našim hrvatskim herojima, o sudbinama koje bi nosile vlastiti pečat univerzalnog svjedočanstva vjere i hrabrosti! Postoje dokumentarna svjedočanstva, vrlo potresna, kao film o Jean-Michelu Nicolieru, „Sve je bio samo dobar san“, ali dobrih igranih filmova nemamo.

Uostalom, zar se ne može povući analogija između nesebičnosti i herojstva jednog Desmonda Dossa i Jean-Michela Nicoliera? Nije li taj francuski heroj koji je došao u Vukovar kao hrvatski branitelj i mučenički poginuo zaslužio jedan veliki igrani film kao i svi heroji i žrtve Vukovara čije priče tek čekaju da budu ispričane i upamćene? Trebamo li pozvati Mela Gibsona da snimi jednu hrvatsku priču, jedno hrvatsko „hrabro srce“ ili hrvatski „Hacksaw Ridge“? Nije li i sam Vukovar jedna velika priča o hrvatskoj Pasiji, o stradanju čitavog jednog grada i naroda koji je bio raspet zajedno s izrešetanim Kristom?

Zoran Vukman