www.hkv 06 07 2016

 

Da ne bude zabune, odmah u uvodu moram pojasniti ironiju iz naslova: sintagma o genetski modificiranim političarima je samo ironična metafora o političarima koji miksaju svoja uvjerenja, mijenjaju svjetonazoare i ideologije, u tom smislu su, u prenesenom značenju, poput GMO eksperimenta, ne odnosi se, dakle, doslovno ni na kakvu genetiku, biologiju ili podrijetlo. Pojam GMO političara uzmimo kao simbolični izričaj za stvaranje nove vrste političara „na ovim prostorima“ a i šire, koji su otporni na bilo kakva nagrizanja savjesti, koji su poput pomidora ili paprika iz plastenika, bez okusa i mirisa, ali sjajnih boja, i bez jedne ogrebotine ili točkice na kori.


U takvom svijetu živimo, da se čovjek u najboljoj namjeri mora unaprijed ograditi od mogućih stupidnih ili zlobnih reinterpretacija vlastitih riječi. Nekad u komunizmu morao se svaki misleći čovjek osvrnuti oko sebe ili pogledati ispod stola, dok bi izgovorio nešto što bi zabilježilo neko debelo uho i što je vodilo put Lepoglave, a danas se ne osvrće više čovjek koliko svaka riječ izgovorena ili još neizgovorena. Svaka riječ samu sebe važe je li u skladu s rječnikom političke korektnosti i hoće li govornika dovesti u nevolju tako da joj se izvadi svako moguće značenje izvan konteksta ili unutar projiciranog konteksta. Možda se ne ide kao nekad zbog riječi u zatvor, barem ne još, no čovjek može zbog „krivog“ izraza biti trajno društveno stigmatiziran. Riječi su kao i uvijek ostale opasne, pogotovo u glavi glupana, žbira i zlobnika, ali i ne samo to, one su danas poput reklamnih panoa i šifri preko kojih dežurni dekoderi određuju tko jest a tko nije podoban za vrli novi svijet. Postao je to već uhodan mehanizam koji psihološki, verbalno i ideološki šljaka sam od sebe, taj ideološki nad-um koji svojom nevidljivom snagom postavlja podobne ljude na ključna mjesta.


Novi naraštaji političara tako se uzgajaju poput GMO sorti, pažljivo ideološki i mentalno biranih i križanih tako da, primjerice u Hrvatskoj može postojati udbo-liberalni sofisticirani političar visokih perfomansi. I uvijek se na tržište izbaci neki novi model, uvijek s frazom o komunikacijskim vještinama, poliglotstvu, svjetskom štemerskom talentu, obrazovanju na visokim školama u inozemstvu. Za stariju tradicionalniju sortu na čelu hrvatskog konzervativnijeg stranačkog korpusa, bilo je važno naglasiti da je iz katoličke tradicionalne obitelji, a za novi moderniji model to više i nije tako bitno, može biti i dobiven od nekoliko sorti, miješane od visokih jugo-elita i euro-elita, pa se dobije tako mladi perspektivni političar koji može voditi i socijaliste, i komuniste, i demokršćane, i liberale, i konzervativce, ovisi koja ga je uloga dopala, a tobožnji suparnik mu je ionako izišao iz istog inkubatora ili ideološkog plastenika. Bruxelles je takav da ne voli prirodne i samosvojne proizvode ili sorte. Čim vidi da je na plodu kakva „mana“, on ne računa s tim da je to organski uzgoj nego je prinos koji nije od njegova GMO sjemena, pa se ne može kontrolirati. Zanimljivo je da u našoj politici od početka devedesetih gotovo nitko nije uspio nešto značajnije napraviti a da ne potječe izravno ili neizravno iz starih komunističkih i udbaških „elita“. Teško se prisjetiti nekog od političkih uznika od 1972. koji su u hrvatskoj izvršnoj vlasti u protekla dva i pol desetljeća nešto značajnije uspjeli napraviti, sjetimo se samo Dražena Budiše kao jednog od najvećih političkih luzera. Svi koji su napravili političke, medijske i gospodarske karijere najvišeg ranga, mahom su, u devedeset posto slučajeva – iskoristili svoje obiteljske, političke i druge veze iz starog jugoslavenskog sustava. Hrvatski domoljubni zanesenjaci ginuli su na prvim crtama, i izgarali za Hrvatsku kojom su na koncu zavladali kadrovi Udbe i Kos-a inkorporirani u sustav kao korisni igrači za ove i one strane službe.


GMO političar je, dakle, tvorevina jedne neprirodne sinteze, ali urod sasvim prihvatljiv suvremenom PR mentalitetu koji čovjeka gleda po slici koju je sposoban ostaviti o sebi u javnosti, a ne po onomu što on jest i koliko sam uroda daje – odnosno, ne vrijedi tu ona biblijska da ćete ih po plodovima prepoznati jer umjesto plodova vrijede samo riječi, retorika, ideologija prilagođena vremenu i političkoj korektnosti. GMO političar je u tom smislu onaj kojemu se neće omaknuti nijedna verbalna pogreška ili loša vizualna gesta, a također nijedan nepoćudni ideologem koji bi ga mogao kompromitirati. Kroz dva i pol desetljeća u Hrvatskoj su tako stasali politički kadrovi ideološki modificirani i prilagođeni vremenu u kojemu nema velikih razlika od plodova iz različitih velikih stranačkih plastenika. U zadnjih deset do petnaest godina proizvodnja GMO političara je dosegla tako visoku tehnologiju da se, recimo, jedan demokršćanin i socijalist, a uskoro jedan HDZ-ovac i SDP-ovac ni po čemu bitnom neće razlikovati. Naravno, GMO političar nije naš izum, kod nas je to samo jedan prilagođeni proces križanja udbo-koncepta s drugim predznacima, kako bi taj zapis udbe ušao u svaki politički hrvatski genotip, i definirao ga s „genom“ međusobnog prepoznavanja udbinih sinova. Oni su već kao jedan veliki rod, obitelj, oni se svi dobro razumiju bez obzira na stranačke i svjetonazorske razlike. Eto nam malog hrvatskog univerzalističkog prinosa, taman u skladu sa svijetom koji nivelira sve razlike u ideologiji u kojoj „sve igra“, samo ne istina, jer istina nikad nije bila opasnija i sablažnjivija.


Nakon Franje Tuđmana mi više nismo imali nijednog velikog političara koji je imao izgrađenu vlastitu političku filozofiju i praksu. Imali smo ljudi u politici, naravno, koji su bili vrhunski intelektualci, koji su imali svoj stav, ali nisu ostavili veći trag u izvršnoj vlasti, nisu utjecali na državne i političke procese. Svi koji su se uspinjali na vrhove političkih oligarhija, koji su participirali u vlasti, bili su uglavnom ljudi komunističkog mentaliteta, udbini moćnici ili poslušnici, ljudi koji nisu htjeli niti bili u stanju okupiti misleće ljude koji bi poradili na dugoročnoj hrvatskoj razvojnoj strategiji. Takvi su mahom preuzimali novu liberalnu političku retoriku i u vlastitim stranačkim retortama pretvarali sami sebe u pseudosocijademokrate ili pseudo-domoljube, postajali su zagovaratelji ljudskih prava kao dojučerašnji komitetski ideolozi ili čak ključari tamnica, bivši oznaški ubojice, partizanski komesari koji se usuđuju staviti uz bok zapadnim antifašistima. Što je uopće danas jedna autentična politička filozofija? Kad ste čuli da neki od naših vodećih političara spominju neke autore i knjige koje su pročitali, da se nadahnjuju na nekoj filozofskoj, ekonomskoj, sociološkoj i duhovnoj misli, teoriji, ideji, da je dublje promišljaju? Da išta drugo ponavljaju osim dosadnih briselskih fraza i da govore ikako drukčije osim umivenim političkim i diplomatskim govorom koji znači vještinu da se izrekne puno riječi a ništa se konkretno ne kaže pa se goneta između redaka što je veliki politički um htio poručiti. Nedostaju nam u politici ljudi živa duha, samonikli, koji nisu savršeni GMO proizvod.


GMO političar je nastao u ujedinjenoj Europi, u kojoj kao i kod nas, desni i lijevi moraju biti ideološki modificirani tako da imaju izgled desnih i lijevih a nemaju okus i miris. GMO političar nema svoju autentičnu političku filozofiju. On je uredski, salonski štemer, uredan, točan, osim ako nije histerik bez radnih navika i jebivjetar poput nekih predstavnika našeg lijevog lumpenproletarijata raspoređenog po strateškim kotama. Milanović se primirio na svojoj čuki i čeka razvoj događaja na drugoj strani. Ovo je za njega samo produljenje jednog velikog godišnjeg odmora kojeg je započeo kao premijer. Uostalom, i Račan je nekada samo čekao da mu zreli plod padne u krilo, no on je još bio komunistička organska proizvodnja. Nakon njega počela je politička GMO era. On je ipak bio prestara sorta da bi ga se ideološki modificiralo. Bio je to jedan od prvih eksperimenata takve vrste. Milanović je bio poput divlje loze, teško ju je kontrolirati, tako da se ni on nije pokazao kao politička sorta od koje bi se mogla graditi potpuno pacificirana Hrvatska. Sada sve vrvi od političara, menadžera i novinara, ideološki modificiranih, koji čekaju da preuzmu Hrvatsku kao postojanu koloniju i da je do kraja očiste od svega „organskog“ i autentičnog. Oni rijetki koji su se pokušali oprijeti modificiranju mozgova i biografija, završili su loše, nestali su a nekih se i najbliža rodbina odriče. To je zakon Partije koji vlada u većini hrvatskih vodećih stranaka. U njoj vlada višedesetljetna omerta, i prisutna je svugdje gdje su stari kadrovi i njihovi potomci zacementirali svoja nova demokratsko-liberalna i domoljubna postolja. Svi drugi su ispali iz igre. Danas uz dragog vođu, sutra već uz drugog dragog vođu, samo se treba fotošopirati. Da je Staljin imao današnju digitalnu tehnologiju, gdje bi mu bio kraj….

 

Izvor: hkv