Blog

 

SJEĆANJE NA ZVONKA BUŠIĆA – TAIKA

Što se sve izdogađalo od tog srpnja do zlokobnog praskozorja 1. rujna pretprošle godine, lako je dokučivo znademo li u kakvim prilikama živi naš narod i naša domovina, poniženi od najgorih zlotvora, zavedeni i svekolikom beznađu izloženi.

Moram izdržati zbog svoje tužne starice majke i moje vjerne životne družice, zbog cijele moje rodbine i starih i novih prijatelja.

Moram izdržati zbog nade da još jedanput prošetam starim stazama moje mladosti i da se moje grudi napiju zraka hrvatskoga.

Moram izdržati zbog želje da poljubim onaj moj tvrdi hercegovački kamen, da zagrlim staro stablo i u tihoj se noći nagledam sjajnih zvijezda na vedromu zavičajnomu nebu.

Moram izdržati zbog svih pokojnih prijatelja čije se nade i želje nisu ispunile, i zbog uspomene na moga pokojnoga oca koji je po zvijezdama znao ocijeniti koja su doba noći.

Ovim imperativima završava, 2004. godine, jedno od svojih pisama vancouverskim Hrvatima, iz vječnih američkih uza, bojovnik, patnik i sanjar ljepše i radosnije Lijepe naše. Tamo naglašava kako je “nostalgija u duši za domovinom i zavičajem još bolnija od čežnje za slobodom”. Trebale su proteći još četiri duge godine da se rasprše njegove opravdane sumnje u mogući izlazak iz tamnice i osjeti žarka žudnja za zavičajem, lahorom surovog i po ljepoti s ničim usporedivog djetinjstva, za danima odrastanja u prodolini Imote, mladenaštvu provađanom u srcu naroda bijelom Zagreb gradu.

Čežnja i san o naknadi barem djelića ukradenog zajedništva jedne grandiozne ljubavi, potreba isplakati se nad grobom materinim, stisnuti ruku dragim ljudima, supatnicima i suborcima, tim sanjarima i luđacima koji su duboko vjerovali u nemoguće…

Svi su ti snovi, nebrojeno puta viđeni u beskrajnom uzničkom trajanju, dočekali trenutak svojeg postvarenja, od onog 24. srpnja 2008. kad je nakon 32 godine dotakao zemlju koju je neizmjerno ljubio, za nju se neizmjerno molio, živio i neizmjerno se žrtvovao.

Što se sve izdogađalo od tog srpnja do zlokobnog praskozorja 1. rujna pretprošle godine, lako je dokučivo znademo li u kakvim prilikama živi naš narod i naša domovina, poniženi od najgorih zlotvora, zavedeni i svekolikom beznađu izloženi.

U besanim uzničkim noćima Bušiću su u posjet dolazile i sljedeće misli: Vjerojatno ću, ako ikad iziđem na slobodu, imati sličnih problema u komunikaciji s ljudima koji su normalno živjeli i koji su po svaku cijenu tražili samo sunčanu stranu života, Jer, njima je ostala sasvim nepoznata ona druga, tamna i tragična, puno dublja i mnogo bogatija strana ljudskog života.

Spoznati tu dublju stranu života rijetkima je dano, a oni koji su je dokučili lakše staju u zid s nevinima osuđenim na smrt strijeljanjem, negoli te nevine strijeljaju.

Veličina njihova života, njihovih ideala, njihove borbe i muke s kojom se neminovno druže morala bi zakriliti svaku sumnju, svaku nepravdu i svaku opačinu ljudsku s kojom se svi mi družimo u ovoj Suznoj dolini.

Stoga ostaje u krik pretvoreno i u nevjericu utkano, razumu neprihvatljivo –

ZAŠTO?

Kad u šumi gorostasa padaju najsnažniji hrastovi i borovi, šikara se u nju naseljuje, a panjevi koji mladicama mogu ponovno postati moćna stabla, lako bivaju crvotočinom.

Nu, Gospodinu je puno toga znano što je nama nerazumljivo, ljudskom optikom viđeno. Zato se nadajmo da mu je On pripravio put i našao mjesta u odajama gdje će sa svojom mučenicom majkom i jednoga dana s ljubljenom Penelopom, tom gigant ženom sa svojim umornim ocem i najbližima, s prijateljima i suborcima uživati puninu Smisla u kojeg je ugradio samu žrtvu i darovao prinos obilat, zakopan u fundamente hrvatske Države i njezine Slobode.