www.dnevno.hr 03. 12. 2016.

 

TJEDNI PREGLED POLITIČKE GLUPOSTI
(Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno / 2. prosinca 2016.)

 

Neprežaljeni drug Fidel

 

Nikad se nisam mogao načuditi rock glazbenicima i sudionicima gay-pridea koji nose majice s likom Che Guevare. Ne samo zato što je Che time postao ikona globalnog kapitalizma, lik s majica proizvdenih ropskim radom djece u Kini, čime je nakon smrti uradio za kapitalizam ono što kao ministar na Kubi nije uspio uraditi za komunizam – zaraditi milijarde.

Već zato jer je Che smatrao da je rock muzika dekadentna američka antirevolucionarna svinjarija pa ju je zabranio na Kubi, a sve koje bi ulovili u slušanju iste poslao u logore. U “radne logore za preodgoj” su nakon revolucije (ne i prije!) slani i tamo okrutno mučeni i homoseksualci, jer je revolucija slavila mačizam i prezirala slabost i podložnost koju su povezivali s homoseksualcima, a simbol tog mačizma je bio upravo Che.

Još se više čudim hrvatskoj javnosti, televiziji, novinama. Svi oni danas uglavnom pohvalno pišu i pričaju o Castru. I svima je glavni argument da je na Kubi zdravstvo besplatno, kao i školstvo (a gdje nije?), te da je pokazao srednji prst američkim imperijalistima. Eto, Kubanci su možda siromašni ali su ponosni, a ponos nema cijene.

No biti sućutan prema mrtvom tiraninu je isto što i biti bešćutan prema njegovom narodu! A taj narod danas živi od stotinjak kuna mjesečne plaće – doktori imaju niti dvjesto! “Kuba je nekad živjela od prostitucije i kocke, njome je vladala mafija”, kažu ljubitelji Castra! Da, prije je Kuba bila Las Vegas Kariba! I njime vlada mafija i živi se od kocke i prostitucije! A danas na toj Kubi možete dobiti djevojčicu od 12 godina kao seksualnu robinju u zamjenu za antibiotike, kojih u “besplatnom” zdravstvenom sustavu nema još od kraja osamdesetih! Ali hej, nije bitno što na Kubi nema hrane, goriva, sapuna, lijekova, najosnovnijih stvari! Imaju “ponos”! Ponos da ne smiju u hotele za strance, u dućane za strance, u klinike za strance u kojima liječenje nije besplatno, već se vrlo skupo plaća! Ponos da im je hrana racionirana, da su djeca masovno neuhranjena, da preživljavaju od onog što im šalje rodbina iz Miamija (svatko na Kubi ima nekog tko je prebjegao), da im se “društvene” zgrade doslovce ruše na glave jer nisu obnavljane od pedesetih!

Ali komunisti, liberali, “progresivni” u cijelom svijetu, pa i Hrvatskoj, će braniti Castra i njegov lik i djelo do posljednjeg Kubanca! Dok i posljednji Kubanac ne prepliva na Floridu! Nevjerojatno je kojom lakoćom ljudi brane komunizam iz svojih kapitalističkih, bogatih država – a spram Kube je Hrvatska vrlo bogata, iako je prije revolucije na Kubi bilo posve obrnuto. Kuba je do 1959. imala standard na razini Italije pa i Francuske . A onda odsele iz “katolibanske” Hrvatske, ali ne na socijalističku Kubu. Nego u katoličku Irsku i Bavarsku, ili SAD, gdje se fakultet plaća. I onda odande opet lamentiraju o revolucijama i “socijalnoj pravdi”.

Indikativno je da su svi koji su imali čast živjeti pod Castrom, i uspjeli pobjeći, proslavili njegovu smrt. Oni koji su ostali na otoku ne slave. Jer bi završili u zatvoru. Pa kao tuguju. Kao i mi za Titom svoievremeno.

 

Plenkovićeva krimska avantura

 

Prošli tjedan su u domaćoj politici obilježile reakcije na glupo i nepotrebno istrčavanje Plenkovića s idejom o “mirnoj reintegraciji” Krima natrag u sastav Ukrajine, što je završilo zvučnom šamarčinom Rusa premijeru. A najbitnija reakcija je došla od strane ruskog veleposlanika u RH, koji mu je odvalio još jedan šamar rekavši kako je poruka “gledajte svoja posla” službeni stav Moskve, a ne poruka s “niže razine”.

Neki Plenkovića sad kritiziraju, dok drugi hvale njegovu nevjerojatnu hrabrost i principijelnost. Istina, principijelnost je ovdje na mjestu kao argument, iako bi Plenković trebao znati da principijelnosti obično baš nema previše mjesta u međunarodnim odosima.

Ali ako je već tako principijelan i hrabar, zašto se onda nije principijelno i hrabro usprotivio primanju Vučićeve euročetničke stranke u EPP, što jest interes RH, dok status Krima to nipošto nije? I koliko je principijelno to da je HDZ u koaliciji s Pupovčevim SDSS-om? Kad je već tako hrabar da provocira, posve nepotrebno, Ruse, zaogrnut poput Froda NATO plaštom koji mu daje nevidljivost i eurobirokratskim oklopom kojeg su iskovali podrumski trolovi na petoj podzemnoj etaži zgrade Europskog parlamenta?

Prije će biti da je stvar u tome da je Andrej Plenković namjesnik koji štiti tuđe interese i provodi nečiju tuđu politiku, onih koji su dovoljno pametni da se ne žele sami izravno konfrontirati s Putinom, već na takve zadatke šalju Hrvate. No ono što najviše iritira u cijeloj toj situaciji je što ga se tijekom predizborne kampanje pokušalo predstaviti kao diplomata od formata. A iz njegovog životopisa je razvidno da je on zapravo birokrat, a ne diplomat. Pronašavši na internetu tekst intervjua Franje Tuđmana za rusku “Komsomolskaju pravdu” iz 1993., nisam se mogao načuditi kolika je razlika u pristupu Rusiji jednog i drugog!

Tamo gdje je Plenković ispao bahati briselski potrčko, Tuđman je ispao državnik. On tamo o Rusiji govorio laskavo, ali istovremeno vrlo otvoreno. Poručuje Rusima kako je upravo komunizam na koji se poziva Milošević uništio pravoslavne veze Rusije i Srbije, te stavlja ruskoj javnosti bubu u uho kako je Miloševićeva ekipa podržala Jazova i njegov puč u Rusiji, kako je upravo to ekipa koja je stajala na putu dobrim odnosima Srbije i Rusije, te otvoreno poziva Ruse da posreduju u ratu na Balkanu, jer, kaže Tuđman, njihov utjecaj je ogroman.

Ukratko, Tuđman nije išao s pričom “Vi ste pravoslavna srpska braća i vaši neprijatelji su naši prijatelji”, već s pričom “vi ste lideri, bez vas se na Balkanu ne događa ništa, vas Srbi slušaju, mi vas želimo za posrednike”. Naravno, to nije baš istina, osim onog da su Rusi bitan čimbenik na Balkanu, ali tu se najbolje vidi razlika između državnika -Tuđmana – i eurobirokratskog bezveznjaka u skupom odijelu. Spram “iskusnog diplomata” Plenkovića, koji Rusima pokazuje dugi nos i onda se skriva iza NATO štita, dok Hrvatska trpi štetu, Tuđman je bio Kissinger, Genscher, i Zorin, sve u jednom!

A Tuđmana su kritizirali da nema sluha za diplomaciju! Hrvati prečesto zaboravljaju da je Rusija priznala Hrvatsku prije SAD unatoč ”povijesnim vezama sa Srbijom” , i da Rusija nije prstom mrdnula da pomogne Srbiji u ratu, čemu se Milošević od početka nadao. A mi rat nismo dobili zato jer se Amerika umiješala na našoj strani, jer nije, bar ne izravno, već zato jer se Rusija nije umiješala na njihovoj. A to je bila zasluga dobrim dijelom i Tuđmana. No da se on postavljao prema Rusima na ovakav način, ovako bahato i arogantno, ili ako hoćete “principijelno i hrabro”, to zacijelo ne bi bilo tako.

A u konačnici, najgore od svega, Putin i Trump će sjesti za zajednički stol, možda upravo na Krimu, kao nekoć kad se na Jalti dijelio svijet. I gdje će tu biti Hrvati? Trumpu smo se zamjerili svrstavajući se uz Hillary, posve nepotrebno, a Putinu svrstavajući se uz politiku EU prema Ukrajini, još nepotrebnije.

 

I što sad, kad je razvidno da HRT godinama laže?

 

Ovog tjedna je u vijestima na HRT-u prvi put izrečena istina o Siriji. Istina o stvarnom broju civila u istočnom Alepu, koji je do sada sustavno višestruko uvećavan. O teroru koji “umjereni glavosječe” provode nad civilima u Siriji, i tome da civili vladine snage dočekuju kao oslobodioce, ne kao okupatore. O tome da ljudi nisu, kako je HRT do sad izvješćivala slijedeći zapadnu propagandu, ostajali u Alepu jer nisu željeli otići, nego jer ih militanti nisu puštali na stranu “režima”, kako su naši mediji do sad nazivali legalnu i legitimnu vladu Sirije (usto, demokratski izabranu).

Godinama već HRT izvješćuje o stanju u toj državi, i sad, kad je politika zapada tamo pred potpunim porazom, HRT prvi put sirijsku vojsku prikazuje na realan način, po prvi put ih počinje nazivati vladinim snagama i sirijskom vojskom a ne “režimskim snagama”. A “umjerene pobunjenike” konačno počinju nazivati onim što jesu – islamistima.

Godinama slušamo iz svih hrvatskih medija, napose “liberalnih”, kako se zapad u Sirji bori protiv ISIL-a, a onako usput podupire “demokratsku oporbu”, iako i djeca mogu vidjeti da zapadni saveznici paze da ni dlaka ne padne s glave ISIL-ovcima i da ISIL zajedno s Al Quaidom ratuje, uz potporu Turske, Zapada, Saudijske Arabije, Katara i drugih “demokratkih država” protiv Asada! I sad od Erdogana stiže priznanje da je jedini cilj rata u Siriji srušiti Asada. Ne, naravno, radi demokracije i ljudskih prava, što je do sad bila službena verzija, jer je nje i pod “diktatorom” Asadom bilo više nego u većini država koje su na strani “saveznika”. Primjerice Saudijske Arabije u kojoj nema ni traga ni demokraciji ni ljudskim pravima. Već iz geopolitičkih razloga.

Dakle, sad ispada da mediji lažno izvješćuju godinama, da lažu o apsolutno svemu što se tamo događa, i da je sve zapravo posve suprotno od medijske slike koja nam se do sad servirala. Naravno, nitko se neće ispričati zbog sustavnog višegodišnjeg laganja, naročito HRT.

Ali sad stanite pa razmislite. Je li Sirija jedina stvar o kojoj vam HRT i mainstream mediji općenito serviraju posve suprotnu sliku od one stvarne? Možda Trump nije ljudožder kakvim ga predstavljaju, možda iz Sirije ne stižu uplakana djeca velikih očiju i doktori i inženjeri, nego teroristi i glavosječe. Možda Karamarko nije pao radi nekog nategnutog “sukoba interesa” nego jer je stigla depeša iz Buzina, samo što ovdje nije bilo potrebe za drastičnim mjerama kao u Siriji. Možda sad zvučim kao teoretičar zavjera, a teorije zavjera su nešto čega se grozim, bar one raširene . No, problem s teorijama zavjera je što su se neke od njih pokazale i te kako stvarnima. A problem s medijima je što oni stvaraju lažnu sliku stvarnosti, krojeći tako svima nama budućnost po mjeri onih koji kontroliraju medije, i preko njih javno mišljenje.

 

Božo i kumovi

 

Dugo već pišem o tome kako je jedina politika Bože Petrova i “Mosta” ugurati po nepotističkim kriterijima što više svojih jarana iz Metkovića u vladajuće strukture i javna poduzeća. Oni nemaju svjetonazor, oni nemaju ništa u što vjeruju, jeidno što tu malignu parapolitičku nakupinu mutnih tipova vezuje je sustav međosobno isprepletenih osobnih interesa i lojalnost organizaciji. Kumstva su u takvim organizacijama mafijaškog tipa jako važna.

Principijelni Božo je to uostalom već puno puta dokazao. Svi njegovi ključni ministri, poput Orepića i Šprlje, i suradnici su iz njegovog sela i bliže okolice. Sa svima si je čovjek koji je vlast osvojio trabunjajući o stručnosti umjesto podobnosti i stranačke pripadnosti osobno dobar, od prije ulaska u politiku.

A sad se pojavio i slučaj Maria Bukmira, čija je jedina kvalifikacija za mjesto zamjenika ravnatelja Hrvatskih voda, u kojima inače samo somovi ne kradu, ta što je kum djetetu Bože Petrova, kuma svih Mostovih kumova. Naravno, Bukmir nema nikakve kvalifikacije za posao, pa su htjeli mijenjati statut. Pritom su Grmoja i Božo drsko javnosti u lice slagali kako je mjesto “pomoćnika ravnatelja politička funkcija”, pa kvalifikacije i natječaj nisu potrebni. Ministar i pomoćnik ministra su političke funkcije, a sve ostalo su – stručne! Zato za ministre nije propisana stručna sprema i uvjeti, poput iskustva!

Ulovljeni u laži i lopovluku po tko zna koji put, oni stadoše kmečati i cviliti kako je to jako nepravedno da ih se proziva za tako nešto, i napisaše ogavno, patetično, samosažiljivo pisamce hrvatskoj javnosti u kom cmolje kako je Bukmir čovjek s iskustvom, koji je vodio goleme projekte za EU, i koji ima “iskustvo u realnom sektoru”. Iako nema završen fakultet, a ni pet godina iskustva u sektoru, što su uvjeti za dotično radno mjesto.

Samo što je mafija iz Metkovića zaboravila reći kako je taj “realni sektor” gdje je upravljao s “300 milijuna kuna vrijednim projektima financiranim od EU” bila firma u vlasništvu grada Metkovića, a na to mjesto – voditelja projekata u tvrtki Metković d.o.o. – ga je postavio, tko drugi, nego pošteni Božo Petrov, kad je postao gradonačelnik. Dakle, “voditelj projekata” u tvrtki koja upravlja otpadnim vodama u gradu Metkoviću je isto tako, očito, “politička funkcija” a ne radno mjesto! Po Petrovu!

Da, to je isti onaj Petrov kojem je Karamarko bio neprihvatljiv zbog neuvjerljivog i nategnutog slučaja sukoba interesa. To je isti onaj Petrov koji smatra da je Bandiću mjesto u zatvoru jer je neke ljude u zagrebačkom holdingu premjestio na bolja mjesta mimo internog natječaja, zbog čega je USKOK protiv njega dignuo optužnicu.

U zagađenoj močvari hrvatske politike, Mostovci su vjerojatno štakori s najduljim repovima. Uz oštru konkurenciju starih banditskih udruga kao što su HDZ i SDP, u samo godinu dana uspjeli su se profilirati kao najlicemjernija politička mafijaška obitelj. Jer, nitko od njih nije više pričao o poštenju, samo da bi prikrili da je jedini cilj njihovog bavljenja politikom stvaranje vlastite klijentelističke baze uhljeba. HDZ i SDP bar imaju neku ideologiju na koju se pozivaju, bar javno. Most je u politici samo radi pljačke.

 

Tomić bacio kantu verbalnih govana Bernardiću na glavu!

 

Ante Tomić je zapravo primitivac, to nije ništa novog. Njegove su kolumne uglavnom hrpa manje ili više neduhovotih uvreda, a jedina argumentacija kojom se ikad služio je ona “ad hominem”. Zato nije ni čudno da mu na izlijevanje verbalnog izmeta po glavama čitatelja isti ponekad uzvrate izlijevanjem izmeta kao takvog po šeširu.

A ovaj put se istresao na Bernardića, jer mu ovaj nije dovoljno na Fidel Castra. Nije dovoljno “socijalno pravedan”. “Da sam član SDP-a, kao što srećom nisam, i da moram izabrati između Davora Bernardića i plemenite plijesni, ja bih, pod punom moralnom, materijalnom i kaznenom odgovornosti zaokružio plemenitu plijesan. Jabuke u šlafroku bile bi bolje od Davora Bernardića. Junetina s graškom, vadičep, sapun, pulover s V-izrezom, … mnogo bi uspješnije vodili SDP od Davora Bernardića“, kaže Tomić.

Jer, kaže Tomić, možda je Castro i ucvilio tisuće dobrih kubanaca, ali sve je to nebitno, bitno je pobijediti “okrutnu zvijer kapitalizma”! “Otkako smo bolje upoznali krvožednu, bešćutnu zvijer kapitalizma, priznat ćemo kako Fidel Castro drugačiji često i nije mogao biti”, kaže Tomić.

Tomiću, od srca ti želim da ti se ostvari to što želiš! Da jednog dana, kao i svaki kubanski novinar, pišeš za sto pedeset kuna mjesečne plaće, u zemlji u kojoj imaš pravo na pola pileta mjesečno, po točkicama za hranu. U kojoj kilogram mesa na crno košta pola mjesečne plaće, a legalno ga nema za kupiti. Da živiš u zemlji gdje, ako kao novinar napišeš nešto što se nekom od vladajućih ne dopada, ideš na 25 godina u konc logor. U zemlji u kojoj djeci ne možeš kupiti mlijeko ako nemaš rodbinu u “kapitalizmu” koja ti šalje novac.

Jer, ovako, jadan, moraš raditi za 15.000 kuna za debelog ovrhovitelja koji, socijalno pravedno, otima bakicama koje imaju 700 kuna mirovine novac za pretplatu i još na to doda par tisuća kuna svojih troškova. Stvarno, gdje je tu socijalna pravda? Da, Tomiću, stvarno ti želim da iskusiš socijalnu pravdu kakvu nam svima priželjkuješ!

 

Abeceda čega?

 

Bez Pernara ne može. Hrvatska glupost jednostavno nije to bez njega. Naime, zbog sudskog procesa oko prava na ime stranke, odnosno oko registracije nove stranke “Jedina opcija”, on je pristupio stranci “Abeceda demokracije”. Stranku “Jedina opcija” su članovi Živog zida pokušali osnovati prije konstituiranja Sabora kako proračunski novac za zastupnike ne bi dospio u ruke frakcije koja se bori za prevlast u stranci. On čak ne može poput Tita reći “priznajem samo sud svoje partije”, jer je sad posve nejasno koja je njegova opcija. Uz Jedinu opciju, tu su bar još dvije. Živi zid i Abeceda.

U konačnici, dakle, radi se o novcu. I to ne pretjerano velikom. Abeceda će dobiti 65.000 kuna iz proračuna za zastupnika Pernara, a time će, kažu, “zaposliti neke studente a možda će dio ići i za Pernarove troškove”. Koji, istina, nisu veliki, dečko se šverca u tramvaju a ni taksi baš ne plaća, a hrani se jeftino u saborskoj kantini.

Možda im ne bi bilo loše da prijeđu s riječi na djela, da s tim parama nahrane nekog potrebitog, da spriječe nečiju ovrhu stana, ali ne stajanjem pred TV kamerama – pa onda, kad odu kamere i Živi zid, vlasnik ostane bez svega i još plati globu – već plaćanjem nečijeg duga za struju ili nešto. Naravno, od tog novca ne mogu spasiti deset ljudi, ali mogli bi jednu ili dvije obitelji, čisto simbolično, da pokažu, primjerom, da su stvarno drukčiji od dosadašnjih političara, kao što su tvrdili. Jer, švercanje u tramvaju i lamentiranje o Palestincima je zgodno za stjecanje statusa saborske dvorske lude, ali ne i za ostanak u Saboru nakon idućih izbora…

 

Drama u HDZ-u

 

Nema skretanja s linije partije! Plenković je preko Milijana Brkića pozvao na red “odmetnute” zastupnike, njih 15-ak, među njima Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića, jer su glasali po svojoj savjesti, protiv skidanja imuniteta Culeju, kom se sudi zbog razbijanja ćirilićnih ploča u Vukovaru (što bi bio možda bio građanski prosvjed ili performance da su razbijane neke druge stvari). Tako mu je imunitet skinut s tek jednim glasom preko polovice, zahvaljujući SDP-u i manjinama.

Brkić je otvoreno stao na stranu Plenkovića, a neposlušni zastupnici završili na ribanju glave. Navodno je bilo i prijetnji sankcijama. Pitanje je međutim – kakvima? Jer, u Saboru imamo jedan paradoks. A to je da mandat pripada zastupniku, i stranka ga ne može opozvati. S druge strane, zastupnici se biraju na stranačkim listama.

Sa strane prakse u demokracijama, Brkić i Plenković su u pravu. Tko krši stranačku disciplinu, biva kažnjen. Zato postoji stranački “whip”, bič, koji se brine da sve ovce budu u toru kad je na redu glasovanje. S druge, moralne, baš i ne, jer se ovdje ne radi o tome da je Culej sudjelovao u kriminalmim radnjama ili korupciji, pri čemu bi skidanje imuniteta bilo opravdano, već se radi de facto o političkoj optužnici. Naime, razbijanje ploča je čin prosvjeda protiv određene politike, ne samo “oštećivanje imovine”. Tako su recimo paljene mađarske zastave od strane studenata, i to danas slavimo i obilježavamo. Istina, situacija nije usporediva, ovdje se radi o manjini, no stvar je i dalje u osnovi politička.

A HDZ-u, izgleda, ipak prijeti rascijep. Na dvije frakcije. Može li to dovesti do pada vlade, vidjet ćemo. Naime, ukoliko bi se dovoljan broj zastupnika izdvojio iz HDZ-a, HDZ-Most vladi bi lako moglo biti izglasano – nepovjerenje.

 

 

Share the Post