Za državnu upravu komunistička partija nema veze s totalitarizmom. Čak ni to što je SKH, ranije poznat pod nazivom KP, ostavio krvavi, zločinački trag

Smije li se u Hrvatskoj osnovati ustaška stranka?

Ako težimo demokraciji, mjerilima slobodnog svijeta odgovor bi bio pozitivan jer pogledajte samo neke primjere u drugim državama: Zlatna zora u Grčkoj, Jobik u Mađarskoj, NPD u Njemačkoj, MSI ili Lega Nord u Italiji, Nacionalni front u Francuskoj, Ataka u Bugarskoj, BNP u Velikoj Britaniji, Stranka Danaca u Danskoj, Estonske obrambene snage u Estoniji i tako bi redom mogli nabrajati europske zemlje.

U SAD-u čak postoje stranke ili udruge koje u nazivu nose ime Adolfa Hitlera ili primjerice organizacija Ku Klux Klan. Mnoge od navedenih stranaka su čak i parlamentarne. Treba li spominjati Srbiju i više derivacija radikala s jasnom četničkom tradicijom koji vladaju tom susjednom nam zemljom?

U Hrvatskoj ne postoji zakon koji izričito zabranjuje osnivanje ustaške stranke, niti izrijekom spominje bilo što vezano uz ustaštvo, ali sudska praksa inkriminira ustašku simboliku, pozdrave, a vjerojatno bi se to dogodilo i s bilo kakvom strankom ili udrugom koja bi u nazivu imala bilo što što bi bilo povezano s riječju ustaša. Zanimljiva je to situacija. Zakonom nije zabranjeno, ali sudačka praksa to provodi. Čini se kao da se radi o jednom posebnom obliku sudačke autocenzure. Kazneni zakon u Hrvatskoj zabranjuje totalitarizme i govor mržnje. Sudačka praksa ekstenzivnim tumačenjima tih kvalifikacija inkriminira ustaške trendove svih vrsta. Međutim, istovremeno sve što je vezano uz komunizam, a što bi trebalo spadati u istu kaznenu inkriminaciju se ne zabranjuje. Komunistički simboli, pozdravi ili važni datumi se slobodno slave i na njima sudjeluju čak i ljudi iz vrha državne politike. U Kaznenom se zakonu spominju fašizmi, nacizmi i drugi totalitarizmi, ali ustaštvo ili komunizam se izrijekom ne spominju. Kako onda razumjeti tu praksu koja je prešutnim dogovorom, profesionalnom i egzistencijalnom autocenzurom ustaštvu odredila inkriminaciju, a komunizmu ne?

U Registar političkih stranaka Republike Hrvatske upisana je Komunistička partija Hrvatske. Domaće pravosuđe i uprava tu ne vide ništa sporno. Za njih to nema veze s totalitarizmom. Čak ni to što je Savez komunista Hrvatske, ranije poznat pod nazivom Komunistička partija, ostavio krvavi, zločinački trag. Dakle, zločini te partije u današnjoj Hrvatskoj nisu sporni ni za domaće pravosuđe, niti za državnu upravu, niti za dio političkih stranaka. Ti zločini nisu doživjeli pravosudnu osudu, a od dijela politike niti moralnu. Dakle, neki zločini, dio zločina, ubojstava, pojedinačnih ili masovnih je u Hrvatskoj još uvijek legalan. Koji je onda razlog zašto se danas u Hrvatskoj zabranjuje sve što je povezano s ustaštvom? Znači li to da su u Hrvatskoj zabranjeni, odnosno inkriminirani zločini samo određene političke ideje u ovom slučaju ustaške?

Čudno je to hrvatsko pravo. Jedan zločin se kažnjava drugi ne. Jedan počinitelj ide zatvor, a drugi na visoki državni položaj. Jedan totalitarizam može, a drugi ne. Smisao prava je u jednakoj primjeni prema svima i svemu. To se onda zove vladavina prava. Kada se zakoni selektivno primjenjuju onda imamo pravni voluntarizam, korupciju, diktaturu ili anarhiju. Ni jedno od toga nije sukladno europskim vrijednostima čiji smo dio nedavno i formalno postali. E sad ako suci i politika u Hrvatskoj nemaju snage osuditi komunizam i njegove derivate kada na pripadajućim političkim dernecima veličaju ubojice i zločine, ili šire govor mržnje kad se pozdravljaju pozdravom koji započinje riječju ‘smrt’, zašto to ne priznaju i isto mjerilo primjene i na druge totalitarizme? Osnovno načelo zakonitosti jest ili svi ili nitko. Znači ako se nešto ne brani svima, onda se ne smije braniti nikome.

Osim što bi tako postali više pravna država, otpustili bi mnoge društvene napetosti. Ako je smisao demokracije i slobode poštivanje prava prema drugačijima, poštivanje njihovog prava da budu jednaki i svoji i ako se to dozvoljava komunistima zašto se to brani ustašama? Svatko bi slobodno slavio što mu je priraslo srcu. Kad bi bilo mudrosti u hrvatskoj državnoj politici priznali bi nemoć kažnjavanja komunista i ukinuli bi sve zabrane pa neka svatko slavi što i koga želi.

Najjači argument za to je upravo ova naša hrvatska stvarnost. Društvene i političke podjele su kulminirale, nikad nisu bili žešće i vidljiv je trend rasta. I to je jako loše za ovako malu državu, narod i prezaduženo gospodarstvo. Samo budala ustraje u nečemu i misli da će istom metodom dobiti drugačiji rezultat.

Sve to jasno pokazuje na promašenost sadašnjeg državnog principa većeg i manjeg ideološkog zla, dobrih i loših momaka i totalitarizama. Primjenom principa jednakosti, zakonitosti po modelu ili svi ili nitko sasvim sigurno bi popustio pritisak hrvatskih ideoloških podjela na crne i crvene. Počelo bi se stvarati nacionalno jedinstvo, a onda bi mnogi drugi hrvatski problemi postali jednostavniji, rješivi. 

Ako ništa drugo, Hrvatskom bi nogometnom savezu uštedjeli milijune, a nas rasteretili napornih diskusija o pozdravima ‘Za dom spremni’, kukastim križevima i slovima ‘U’.