Hrvatsko licemjerje – bolest kao posljedica nedostatka istine

Hrvati danas ne mogu popiti dužu kavu, a da se oko nečega ne posvađaju. U svemu su razjedinjeni, imaju podijeljena mišljenja, a gotovo svaka rasprava završi na partizanima i ustašama. Tako se Hrvati dijele na napredne i nazadne, lijeve i desne, konzervativne i liberalne, ruralne i urbane… Podijele su davno prešle granicu izdržljivosti, a ljudi kao da se natječu u pokazivanju svoje opredjeljenosti za i protiv nekoga ili nečega.

Moral je davno propao kroz dno i tone sve dublje, pa će i ako Hrvatska jednom uspije izaći iz gospodarske krize, kriza morala ostati. Nedostatak morala ide pod ruku s onom najgorom ljudskom karakteristikom – licemjerjem.  Toliko se povijesne nepravde preskočilo da čovjek ne može povjerovati. I onda želimo “Bolju budućnost”, “Život dostojan čovjeka” i ostale egoistične floskule, a okrenuli smo glavu od tolikih tuđih sudbina i pravih problema. A kad čovjek dovoljno dugo okreće glavu, ona  se odvida i ispadne.

Hrvatima se glava davno  odvidala, pa sad hodaju bez nje u budućnost. Zaboravili su povijest, a zapravo je nikada nisu ni znali. Pitaju se “Dokle ćemo se baviti ustašama i partizanima?”, a zapravo se njima nikad nisu ni bavili. Htjeli bi odgovore, a ne znaju postaviti pitanja. Htjeli bi istinu, a ne znaju doći do nje. A istina je znanje. Istina je činjenica. Istina je povijest. Trebalo bi malo čitati.  Hrvati su jedan od najnenačitanijih naroda Europe. Ako o nekome i nečemu ne znaš istinu, ne znaš ništa i ne možeš imati svoje mišljenje niti stav. Nažalost, Hrvati umjesto istine znaju previše laži. Pa na osnovu laži zasnivaju svoje mišljenje i stavove. I onda ga još nameću drugome, uporno i nasilno.

A što je  istina?

Istina je da smo mi živjeli pola stojeća u komunizmu,  u kojem nije bilo drugog mišljenja i da su se u takvom sustavu odgojile generacije.

Istina je da smo živjeli u Jugoslaviji koja je nastala u krvi do koljena i to hrvatskoj krvi, pred očima naših djedova, od Bleiburga do Bitole.

Istina je da se ta Jugoslavija raspala u krvi do koljena i to Hrvatskoj krvi, pred našim očima, od Dubrovinika do Vukovara.

Istina je da se ta Jugoslavija održavala u krvi i to krvi hrvatskih intelektualca koji su stradavali po svijetu “u obračunima ustaškog podzemlja”.

Istina je da pored KNOJ-a, Ozne, Udbe i ostalih monstruoznih organizacija koje su pobile na tisuće ljudi, danas u Hrvatskoj ne postoji nijedna zločinačka organizacija iz Jugoslavije.

Istina je da su zločinačke organizacije, zločinci i zločini rezervirani samo za Hrvatsku i Hrvate i koji su se borili za Hrvatsku.

Istina je da je između antifašizma i komunizma stavljen znak jednakosti, premda većina naših antifašista nisu bili komunisti.

Istina je da su se zločini komunizma sakrili iza paravana antifašizma, a to je zločin.

Istina je da su u Jugoslaviji  ljudi bivali zatvarani zbog spomena imena Hrvatske čak i u pjesmi.

Istina je da su ljudi Hrvati koji su proganjali, zatvarali, mučili i ubijali Hrvate, nakon raspada Jugoslavije ostali u Hrvatskoj i da im nije pala dlaka s glave. Dapače, štoviše…

Istina je da su Hrvati participirali u dva najveća zla u povijesti čovječanstva, nacizmu i komunizmu i to vrlo aktivno, ali se ova druga participacija nikada nije rasvjetlila.

Istina je da je participiranje Hrvata u nacizmu mrlja na licu Hrvatske, ali prticipiranje u komunizmu je rak rana koja i danas razjeda njeno tijelo.

Istina je da na području Jugoslavije postoje na stotine masovnih grobnica Hrvata, od kojih su neke usred glavnog grada Zagreba, a da Hrvati o njima ne znaju niišta. I nije ih ni briga!!!

Istina je da se svo zlo počinjeno od stane ustaša multipliciralo do bolesnih razmjera, a ono komunističko zatajilo potpuno.

Istina je da je mnogo ljudi smaknuto upravo zbog toga jer su htjeli reći istinu.

Istina je da  se povijest ponovila i sa Domovinskim ratom. Pa tako s jedne strane skrivamo zločine, a s druge ih strane multipliciramo.

Istina je da zločinci iz Domovinskog rata mirno šetaju po Hrvatskoj i “regionu”, dok mi proganjamo naše branitelje.

Istina je da su Bleiburg i Vukovar podjednako daleko od mozgova u Splitu i Zagrebu.

Istina je da smo se ovih dana odrekli ratne štete bez riječi, a ona se mjeri u milijardama. A onda ćemo govoriti o oprostu dugova, kreditima u francima i sličnim pričama.

Istina je da ni danas ne znamo broj ubijenih Hrvata nakon Drugog svijetskog rata, niti broj samoubijenih Hrvata nakon Domovinskog rata.

Istina je da su se Hrvati udaljili i gotovo odrekli od Boga, tradicije, svoje povijesti i od samih sebe. I to je postalo “in”.

Istina je da istina ne može stati u ovaj članak.

Istina je da pored svih ovih istina koje sam naveo ima puno Hrvata koji će na sve ovo pljunuti i reći da se treba okrenuti budućnosti.

Istina je da ima puno Hrvata koji dobro žive pišući laž, zapravo piše istinu, ali uvijek jednu te istu.

Istina je da su neki Hrvati bili spremni umrijeti za istinu, a neki su bili spremni ubiti samo da se istina ne čuje.

Istina je da se našoj djeci  komunizam i Jugoslavija predstavljaju kao nešto “cool”.

Domoljublje, dijaspora, emigranti i Hrvatska su termini koje graniče s ustaštvom. Kao nekad.

Istina je da su sve ove istine jedna VELIKA NEPRAVDA.

I kada se sve ove istine preskoče, kada se od svega ovoga okrene glava, onda se čovjek mora zapitati, zaslužuju li Hrvati da im bude bolje?

A ja se se pitam; imali smisla pisati istinu?

Ima!

Jer istina je temelj čovjeka. Istina je temelj pravde.  Istina je temelj ljubavi.  A samo istinska ljubav stvara život.  I dokle god ima i jednog čovjeka žednog pravde, ljubavi i života, ima smisla pisati i govoriti istinu.