Kazalište danas prečesto je tek puka provokacija
koja ne nudi ništa plemenito i dobro čovjeku!
Ne mogu reći da sam se zbog svoje vjere ikada osjećao kao da sam bio pod nekakvim pritiscima. Ali, danas se to niti ne radi tako. Danas se ljude naprosto prešućuje. U ovoj zemlji hoda jako puno prešućenih ljudi, kaže splitski glumac i dramski pisac
Trpimir Jurkić, kazališni glumac i dramski pisac, umjetnik je čiji je artistički angažman blisko povezan s kršćanskom vjerom. Osim u njegovim istupima, kada progovara o načinu na koji doživljava umjetnost, to je vidljivo i iz tematskih motiva njegovih drama. “Milosrdni Samarijanac” i “Kajin i Abel” nadahnute su biblijskim motivima. Glumac Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu jedini je hrvatski scenski umjetnik koji je na kazališnom festivalu Marulićevi dani zaslužio tri glavne nagrade u dvije različite kategorije – kao glumac i kao pisac. Nedavno je imenovan za predsjednika splitskog ogranka Matice Hrvatske. Oženjen je, otac četiri kćeri, a dan prije nego što smo vodili ovaj razgovor postao je i djed.
– Kako vidite međusobni odnos vjere i umjetnosti u vremenu u kojem živimo?
Za mene, vjera je izvorište svake ljudske djelatnosti, ona je u svemu. Bez nje, čovjek vjerojatno ne bi imao razloga ustajati ujutro i krenuti u novi dan. Govorim o vjeri u onom njenom temeljnom značenju: vjeri koja nam govori da ima smisla ustati iz kreveta, započeti nešto raditi, sjediti sada ovdje i razgovarati o takvim temama. Vjera je temeljni ljudski odnos koji se temelji na povjerenju. Vjerujem da mi je konobar napravio dobru kavu, a on vjeruje da ja vjerujem da je tako, inače bi sigurno nešto loše s tom kavom napravio. Sve je određeno tim povjerenjem kojim gradimo odnos s ljudima. No, osim odnosa povjerenja, postoji i drugi način na kojem temeljimo korelaciju s drugima, a on počiva na ravnoteži straha. Ili čovjeku vjeruješ, kao i on tebi, ili između nas vladaju strahovi koji nas drže na distanci i tako stvaraju neki „mir“. Na ta dva načina, čini mi se, funkcionira svijet. Što zapravo želim reći? To da tamo gdje nema vjere ostaje – strah. Ne govorim nužno o religioznosti. Vjera je odnos prema svijetu, dok religioznost uključuje i odnos prema Bogu, onome transcendentalnom. Tu za mene počinje drama ljudske egzistencije. Kada si postavljamo pitanja o tome zašto smo tu, zašto nas je Bog htio tu i sada, takvima kakvi jesmo. Tu, po meni, vjera dobija pravi smisao.
A umjetnost….Ona je za mene uvijek bila nužno transcendentalna. Umjetnost je najbolji sugovornik i suputnik vjere. Uostalom radi se o stvaralaštvu! O stvaranju, o kreaciji. Bog je stvoritelj, a čovjek stvaratelj! Bez zagledanosti u onostrano, umjetnost gubi pravi smisao. Lišimo li je transcendentalnog, gubi svoju bit i svoje poslanje. Postaje tek provokacija i kao takva prizemna, a onda imamo posla s estradizacijom umjetnosti.
– Koje su to specifičnosti kazališta kao umjetničkog medija koje ga određuju u toj zagledanosti u onostrano, u toj potrazi za transcendentalnim? Je li to zahvalan medij za takav zadatak?
Ima jedna misao koja se meni jako sviđa i koju je izrekao jedan glumac u pismu mladoj kolegici. On je u tom pismu upućuje na sve probleme na koje će naići ako se bude bavila kazalištem. Zapravo je veći dio pisma odgovara od toga da se kazalištem bavi jer je čeka strašno težak put. Onaj na kojem mora puno raditi na sebi, ali u tom radu na kraju i pogubiti samu sebe. Ali, on završava to pismo s rečenicom: No, živjeti bez kazališta, znači li to uopće živjeti?!
Francuski kazališni redatelj Louis Jouvet govorio je kako je Bog čovjeku, kada ga je istjerao iz Edena, ostavio za utjehu – kazalište! Jako mi se sviđa to što je rekao. Kazalište je dakle, božanska utjeha!
Vidim u kazalištu prostor unutar kojeg čovjek može, sa svojom imaginacijom i kreativnošću, odgovarati na temeljna pitanja ljudske egzistencije. Progovarati i o sebi i o smislu, to je poslanje umjetnosti. Živimo u vremenu ultimativnog shvaćanja znanosti, kada ona postaje skoro ideologijom. Ali, znanost na pitanje smisla ne može odgovoriti. Na to odgovara vjera i njezin najbolji suputnik umjetnost.
Bez zagledanosti u onostrano, umjetnost gubi smisao. Lišimo li je transcendentalnog, gubi svoju bit i svoje poslanje. Postaje tek provokacija i kao takva prizemna, a onda imamo posla s estradizacijom umjetnosti
– Puno se piše i o značenju koje kazalište može imati za kolektiv, društvo i zajednicu kojoj se obraća?
Kazalište mora osjećati odgovornost prema vremenu u kojem djeluje, ali i odgovornost prema situaciji koja vlada u tom vremenu i o njoj progovarati. Mene osobno najviše inspirira kada kazalište o pitanjima vremena progovara iz perspektive pojedinca. Uvijek mi se činilo kako, kada kazalište na izazove vremena odgovara u nekim kategorijama kolektivnog, ulazi u neku vrstu angažiranosti koja me ne privlači. Individualna sudbina u kontekstu nekog vremena kroz koju se promišljaju važna pitanja o društvu – to je ono što me je uvijek kao glumca zanimalo.
U svakom slučaju, kazalište mora biti upućeno na vrijeme u kojem živi. Shakespeare je govorio: Kazalište je kao ogledalo okrenuto prema publici. Hoće li se ta publika izdržati da se ogleda u njemu, to je drugo pitanje. To nije uvijek lako. Ima još jedna dobra misao o umjetnosti. Ona mora postavljati ona pitanja na koja bi mi ljudi najradije zaboravili. To je istina umjetnosti. Postavljati neugodna pitanja koja nas i koštaju. Ali, kako živjeti odgovorno, a ne platiti neku cijenu?
– Pa, koliko po vama suvremeno kazalište danas odgovara na te zahtjeve postavljene pred njega?
Bojim se ne do konca. Znamo u kakvom vremenu i društvu živimo i znamo što to određuje njihovo stanje. A to nije mimoišlo ni kazalište. Nažalost, čini mi se da ona teza o umjetnosti kao nužno transcendentnoj pomalo gubi na značaju, te da kazalište prečesto postaje tek puka provokacija. Ona koja ne nudi ništa što bi čovjeka oplemenilo, ojačalo, uputilo prema istini, pa ako treba i na neugodan način. Stvar se svodi na spektakl koji je sam sebi svrhom, na podilaženje niskim ukusima, ljudskoj površnosti i nedostatku odgovornosti za sebe i druge.
– Svojedobno, ne tako davno, bili smo svjedocima jedne takve provokacije – one s plakatima za predstavu Fine mrtve djevojke. Gdje je granica takvog pristupa umjetnosti?
I ja se zapravo pitam gdje je tu granica, kada ćemo stati u urušavanju samih sebe? Mučno mi je od tih pitanja. Puno tih provokacija koje su same sebi svrha nastaju iz osobnih frustracija ljudi koji to rade. Znate, kada se umjetnost motivira samo iz osobnih frustracija, to više nije estetsko nego medicinsko pitanje. Taj plakat koji ste spomenuli….Mene kao vjernika to apsolutno ne vrijeđa, ne dopuštam to sebi. Ali, vrijeđa me nešto drugo – to da oni koji su to napravili misle da ja ne znam što to rade i zašto. Ne muči me to što me lažeš, nego što misliš da ti vjerujem. Ljudi koji su napravili taj plakat znali su da će netko biti pogođen s njim. Nakon toga se izvlačiti na „slobodu umjetnosti“ jest licemjerno. Ja sebi ne dopuštam da dvije porculanske Gospe vrijeđaju moju vjeru, ne želim je svesti na tu razinu. Ali, vrijeđa me to što oni misle kako ja ne vidim da me žele uvrijediti.
Ta priča s plakatom simptomatična je za ono što se događa u hrvatskom kazalištu. Puno predstava koje se rade u Hrvatskoj funkcionira po istom načelu provokacije. Kazalištu se pristupa na jedan nemoralan, upravo jadan način. A kako kazalištu tako i publici.
– Zašto je tome tako?
Sigurno je to znak stanja duha vremena u kojem živimo. Ali, ima tu još nečega – neznanja koje se skriva iza te bombastičnosti. Dat ću jedan primjer. Nedavno sam na Marulićevim danima gledao dvije izvedbe „Glorije“ Ranka Marinkovića. Jednu je izvodilo šibensko kazalište, a druga je bila koprodukcija kazališta iz Pule i Varaždina. Šibenska predstava je bila klasična izvedba Marinkovićevog teksta. Druga je, pak, željela nešto „pomaknuti“ u čitanju tog teksta. I onda u prvoj sceni, prvoj sekundi predstave, na sceni vidimo don Jeru i don Franu u razgovoru. I tu odmah vidiš da redatelj naprosto nema pojma, jer je dva svećenika obukao u biskupske reverende. Možda je nešto time htio kazati, ali nema nikakvog razloga za to. U toj istoj predstavi, u susretu don Jere i Glorije, njih dvoje šeću u vrtu samostana i razgovaraju, kako to piše Marinković. Ali u ovom slučaju, u tu scenu Glorija ulazi sama i počne plesati i polagano skidati svoj habit. I tako skine gornji dio svog kostima do gola. Dolazi don Jere i promatra je, ne prekida je, onda odjednom dođe do nekog kontakta između njih. Ne želim više o tim detaljima pričati jer je banalno i glupo.
Ja mogu razumjeti da redatelj ima neko potrebu zaskočiti gledatelja s nečim nenadanim, ali takve su predstave toliko banalne i govore toliko loše toga o onima koji ih takvima rade, a i o nama koji to dopuštamo. Čovjeku dođe da na takvim predstavama napravi neki incident, ali ga zadrži građanska pristojnost. Ali, čovjeku dođe i da kaže: Ljudi, nemojte nam to raditi. Nemojte stvari do te razine banalizirati. Tu je riječ samo o debelom neznanju, koje se skriva iza ispraznog senzacionalizma. Kada radiš jednog Marinkovića na takav način, pljuješ po njemu, pljuješ po gledateljima i pljuješ po kazalištu u cijelini.
– Nije li takav način razmišljanja u kazalištu postao mainstream? Kako se vi onda osjećate u tom kontekstu?
Puno je mojih kolega koji o tome razmišljaju na isti način kao ja. Baš sam sinoć razgovarao s jednim kolegom o tome i on je spomenuo važnu riječ – zajedništvo. Ako malo analiziramo naše društvo, kazalište u njemu, pa i kazališnu kuću za koju radim, možemo točno prepoznati trenutak kada smo se počeli urušavati. Bilo je to kada smo izgubili zajedništvo. Kada je, da tako kažem, svatko počeo svoju muku mučiti, bez potrebe da tu muku podijeli s nekim. E tada smo počeli tonuti, kao društvo.
-Znači, u situaciji ste „kreativne manjine“ kako je Benedikt XVI. opisao poziciju kršćanstva u sekulariziranom svijetu?
Pozicija manjine nije nužno loša. Zastupate li neka stajališta koja se tiču temeljnih stvari, morate biti spremni da ćete biti u manjini. Pitanje je koliko čovjek može svojim leđima stati pod to i možete li to nositi. Ovisi to i o tome kako promišljate, a potom manifestirate svoje kršćanstvo. Kao što se umjetnost može relativizirati, tako se to može učiniti i s vjerom. Uzimaš ono što ti odgovara, a ostalo odbaciš. Oni koji vjeru odbiju relativizirati, moraju biti spremni na sve. I moraju imati vjeru koja će ih moći nositi.
Ako analiziramo naše društvo, kazalište u njemu, pa i kazališnu kuću za koju radim, možemo točno prepoznati trenutak kada smo se počeli urušavati. Bilo je to kada smo izgubili zajedništvo. Kada je svatko počeo svoju muku mučiti, bez potrebe da tu muku podijeli s nekim
– Imate li osjećaj da vas vaše deklarirano kršćanstvo dovodi na marginu?
Ne mogu reći da sam se zbog svoje vjere ikada osjećao kao da sam bio pod nekakvim pritiscima. Ali, danas se to niti ne radi tako. Danas se ljude naprosto prešućuje. U ovoj zemlji hoda jako puno prešućenih ljudi. Naprosto, nisu u situaciji u kojoj mogu doći do izražaja. Znamo kako se formira javno mnijenje, u kakvom medijskom ozračju, znamo koliko je nekim ljudima teško uopće dospjeti do javnosti. Čovjek se na to, neću reći navikne, ali naprosto to prihvati kao zadatost u kojoj djeluje. Ja koristim svaki trenutak reći ono što imam o svom poslu, o svom životu i društvu u kojem živim. Neko vrijeme sam na portalu Dalmacija News pisao kolumne, što me je jako radovalo. Čovjek na taj način stvara prostor ne toliko za sebe koliko za svjetonazor u koji vjeruje. Inače, ostaješ prešućen.
Da, napisao sam tekst o silini prezira koji se prosuo Hrvatskom. Ali, ti koji su taj prezir sipali oko sebe nisu bili svjesni da rade i štetu samima sebi. Pa, nitko ne može živjeti u toj količini prezira. To više nije bilo povezano niti s ishodom referenduma. Siguran sam da za one iz tabora koji je bio protiv referenduma njegov rezultat, i da je bio obrnut, u takvoj količini prezira više ništa ne bi značio. Meni je bilo fizički neugodno od te količine otrova koja se prolijevala u medijima.
– Ponovno o vjeri. Kako je tekao vaš duhovni put?
Priča o mom vjerničkom životu prilično je tradicionalna. Rođen sam u vjerničkoj obitelji i od malih nogu u mojoj kući, u mom životu vjera je bila prisutna… Osim toga, za mene je bilo jako bitno što sam odrastao sa salezijancima koji su djelovali u Kmanu, dijelu Splita gdje sam odrastao. To me je jako odredilo. Bilo je to u mladenačkoj dobi kada je čovjek u najintenzivnijoj potrazi za odgovorima života. A salezijanci vam znaju dati prave odgovore, i zapravo postaviti prava pitanja. Da nije bilo salezijanaca i njihovog odgoja u vjeri, ja danas vjerojatno ne bih bio glumac, a možda bi i moj obiteljski život bio potpuno drugačiji. Vrijeme provedeno sa salezijancima formiralo je moj život kakav je danas. Moja obitelj je nastala tako što sam suprugu upoznao upravo u tom okruženju, puno mojih prijatelja koji su i danas dio mog života, upoznao sam tada.
Kada govorimo o življenju vjere, čini mi se da postoje razne faze. A ta mladenačka faza obilježena je zajedništvom, propitivanjem života, a rekao bih i buntom. U to vrijeme biti mladi kršćanin, a govorimo o prvoj polovici 1980-ih, vremenu komunizma, značilo je biti buntovnik. To oduševljenje zajedništvom i Crkvom koja je mladima dala prostor i da mole, da budu zajedno, ali i da se izražavaju, to me je odredilo kao čovjeka i kao umjetnika.
– Kako je išlo s tim glumačkim pozivom u vašem životu?
U to doba, kao i danas uostalom, bilo je jako puno mladih kojima su svećenici pružali prigodu da se izraze. Jedna skupina nas prijatelja formirala je unutar župe svojevrsnu sekciju koja se bavila kazalištem. Obrađivali smo tada ne samo dramska, nego i književna djela koja su nama, tada, puno značila, provocirala i oduševljavala. Radili smo male predstave koje bi potom prikazivali ljudima. Radili smo tada, recimo, „Malog princa“ Antoinea de Sainta-Exuperyja, „Galeb Johanatna Livingstone“ Richarda Bacha, čak i neke fragmente iz djela Dostojevskog, Džubrana. Imali smo poetske večeri s pjesmama na temu Boga i vjere. Tu su se stvari u meni počele slagati.
– Spomenuli ste obitelj. Što ona znači za vas?
Možda će zvučati stereotipno kada kažem da je obitelj temelj svega, ali jest. Obitelj čini onu početnu i onu krajnju točku između kojih čovjek djeluje, radi i živi. Tako sam doživljavao obitelj u kojoj sam odrastao, tako doživljavam i onu koju danas imam – suprugu i djecu. Temeljno okruženje iz kojeg sve polazi. Ja imam sreću baviti se poslom kojeg volim, danas je to velika stvar. Ali, čovjeku je nužna neka odstupnica koja će mu pomoći da svoj identitet ne pronalazi samo u onome što radi –zato je obitelj važna. Da se prepoznajemo kroz nju, da ona bude temelj iz kojeg potom idemo prema onom što radimo. Svoj život pokušavam tako koncipirati da moj posao, bez obzira koliko ga volim i koliko je važan, ne postane za mene ono jedino nešto po čemu se prepoznajem.
– Kazalištem se osim kao glumac, bavite i kao dramski pisac. Vaše drame su nadahnute Svetim pismom?
Moja prva dva teksta su biblijske tematike – „Milosrdni Samarijanac“ i „Kajin i Abel“. Kada živite u okruženju koje se hrani na tekstovima iz Svetog pisma, onda to kod čovjeka stvori jedan intelektualni i duhovni prostor koji možete razvijati dalje. Ja doista mislim da je Biblija u književnom smislu prava – drama. Od prve do zadnje stranice. Najbitnija ljudska drama. I onda iz tog osjećaja bogatstva dramatike nastala su dva teksta, svojevrsne obrade priča iz Biblije.
„Milosrdni Samarijanac“ je nastao iz jedne kolumne pokojnog Vjekoslava Bajsića koju sam pročitao u „Kani“ tamo negdje 1980-ih. On u tom tekstu nastavlja priču o dobrom Samarijancu, što se dogodilo nakon onog što smo pročitali u Evanđelju. I on je tamo napisao kako su vlasti tog Samarijanca angažirali da obavlja posao milosrdnika. Uzeo sam tu priču i na koncu je pretvorio u skoro političku priču o gradonačelniku tog mjesta koji, da bi skinuo brigu sa svojih leđa, Samarijanca natjera da ostane tamo kako bi obavljao posao pomoći ljudima na cesti. I na koncu,i sam Samarijanac biva ubijen na toj cesti. To je moja drama, ovako ukratko prepričana. Meni je ta prispodoba progovorila na taj način, onaj koji govori i nešto o ovom vremenu.
„Kajin i Abel“ je nešto drugo. To je jedna kraća duo-drama na tragu nekakve becketovske antidrame. Kajin i Abel su starci koji zajedno žive u jednom malom stančiću i pričaju jedan drugome o tome zašto ljudi misle da je Kain bratoubojica. Pričaju o tome kao da se ubojstvo opisano u Bibliji nije dogodilo. Opet sam uzeo tekst i malo ga „okrenuo“ kako bih progovorio o stvarima koje su me tada zanimale.
– A kako je došlo do monodrame „Zapisi iz nevremena“ prema tekstu pokojnog don Branka Sbutege?
Don Branka Sbutegu, nažalost, nikada nisam upoznao. Sve što znam o njemu sam pročitao ili čuo. Prvi put sam čuo za njega kada sam gledao njegov televizijski intervju, tamo negdje 1990. koji je ostavio snažan dojam na mene. On je tada bio mladi svećenik, a tada nije bilo uobičajeno da se svećenici uopće pojavljuju na televiziji. Svi koji smo to gledali ostali smo zatečeni njegovom snažnom duhovnošću. Nakon toga sam pratio njegove tekstove koje je objavljivao na raznim stranama i uvijek sam bio oduševljen načinom na koji je promišljao sve ono što nam se događalo tijekom 1990-ih. Kada je 2006. objavljena njegova knjiga „Kurosavin nemir svijeta“ u kojoj su objedinjene njegove kolumne i intervjui odmah sam je kupio, a nakon što sam je pročitao shvatio sam da moram nešto s time napraviti. Smatrao sam da ljudi moraju i dalje biti upoznati s tim što je govorio i pisao, jer je to od fundamentalnog značenja. Napravio sam monodramu na temelju tih tekstova, koja je postala i priča o jednom čovjeku, svećeniku u određenom vremenu i određenom prostoru. Priča je to o don Sbutegi koji promatra što se događa s njegovom voljenom Bokom koja se urušava pred njegovim očima, kao što je urušeno i sve ono što je temeljilo vjeru, čovječnost, baštinu, kulturu…tog kraja.
Reakcija ljudi na monodramu je uvijek intenzivna. Puno mi ljudi prilazi nakon predstave i dijele svoje osjećaje sa mnom. Ljudima takve predstave trebaju. Ja sam s tom predstavom gostovao i u Crnoj Gori, točnije u Nikšiću 2008. Dan danas tvrdim da je to najbolja predstava koju sam odigrao. Tu se večer nešto dogodilo. Sbutega je u svojim tekstovima postavio puno nezgodnih pitanja Crnogorcima koje nije bilo lako slušati. Znamo da je upravo iz Nikšića najviše ljudi krenulo na Dubrovnik i Konavle. Kada smo dolazili tamo, nisam osjećao strah, ali sam moga očekivati da će se na predstavi dogoditi neki incident. Međutim, ja sam tri puta tijekom predstave bio prekidan aplauzom. Ljudi su reagirali na neke rečenice iz Sbuteginih tekstova koje su im očito bile potrebne. Dogodila se neka katarza za njih, tako jaka da smo se i ja moja ekipa u čudu gledali i pitali: Što se ovo događa večeras?
Razgovarao: Goran Andrijanić
Preuzeto s portala: www.bitno.net