Je li Krist možda postao nevidljiv svome vikaru?

Steve Skojec / OnePeter5

Nadbiskup Carlo Maria Viganò, čiji je svjedočenje na 11-stranica u kolovozu potreslo Crkvu sve do Apostolske Stolice, danas je objavio novu izjavu, izazivajući Papu Franju zbog njegove šutnje pred optužbama da je bio sudionik u pokriću počinitelja klerikalnog seksualnog zlostavljanja.

……………………………………………………………….
U svojoj novoj izjavi Viganò kaže kako je njegova odluka da otkrije “te teške činjenice” bila za njega “najbolnija i najozbiljnija odluka” koju je ikad napravio u svom životu.

“Napravio sam to”, piše Viganò, “nakon dugog razmišljanja i molitve, tijekom mjeseci duboke patnje i tjeskobe, tijekom lavine neprestano nadolazećih vijesti o strašnim događajima, o tisućama uništenih nevinih žrtava i poremećenih zvanja i života mladih svećenika i vjernika.”

Viganò kaže da, iako je dio onoga što je otkrio bilo pokriveno papinskom tajnom, “svrha svake tajne, uključujući i papinsku tajnu, jest zaštititi Crkvu od njezinih neprijatelja, a ne prikrivati i tako postati sudionik u zločinima koje su počinili neki od njezinih članova.“

Nadalje, „kako kaže katekizam Katoličke crkve (čl. 2491), pečat tajnosti nije obvezujući kada se vrlo teška šteta može izbjeći samim otkrivanjem istine. Samo pečat ispovijedi mogao bi opravdati moju šutnju.”

Imajući u vidu činjenicu da ni papa ni kardinali nisu porekli bilo koju činjenicu danu u njegovom svjedočanstvu – svjedočanstvu za kojeg Viganò izjavljuje da je “s čistom savješću pred Bogom” istinito – sigurno se tada može primijeniti maksima “Qui tacit consentit” (tko šuti pristaje).”

“Ako žele odbiti moje svjedočanstvo”, kaže bivši papinski nuncij, “oni samo trebaju to reći i pružiti dokumentaciju koja će podržati to njihovo poricanje. Kako se može izbjeći zaključak da je razlog zašto ne daju dokumentaciju taj da oni znaju da dokumentacija potvrđuje moje svjedočanstvo?”

Viganò kritizira papu Franju, ne samo zbog šutnje – “Neću reći ni riječi!” – nego i zbog njegovog ne pridržavanja obećanja da će šutjeti, uspoređujući sebe “s Isusom iz Nazareta pred Pilatom” i uspoređujući Viganò-a s “Velikim Tužiteljem, sotonom, koji sije skandal i podjelu u Crkvi“ – iako nikada ne izgovara nadbiskupovo ime.

“Umjesto da ustvrdi da je Viganò lagao” piše Viganò “on izgovara suptilnu klevetu protiv mene – klevetu koju je kao djelo često uspoređivao s težinom ubojstva. Doista, to je učinio više puta, u kontekstu slavljenja Presvetog sakramenta, Euharistije, gdje nema nikakvog rizika da će ga propitkivati novinari.”

Današnja izjava snažan je nastavak onoga što je već objavljeno, a Viganò napominje da je kardinal Marc Ouellet bio onaj koji mu je rekao “o sankcijama pape Benedikta prema McCarricku.”

“Imate na potpunom raspolaganju”, kaže Viganò Oulletu, “ključne dokumente koji inkriminiraju McCarricka i mnoge u Kuriji zbog njihovog prikrivanja. Vaša Eminencijo, pozivam vas da svjedočite istinu.”

Potpuna izjava slijedi.

Tit. Nadbiskup Ulpiane
Apostolski nuncij

Scio Cui credidi
(Znam komu sam povjerovao.)
(2 Tim 1, 12)

Prije nego što počnem pisati, prije svega želim zahvaliti i slaviti Boga Oca za svaku situaciju i suđenje koje je pripravio i koje će pripraviti za mene tijekom mojeg života. Kao svećenik i biskup Svete Crkve, Kristove zaručnice, pozvan sam kao svaka krštena osoba svjedočiti za istinu. Obdaren darom Duha, koji me u radosti podržava na putu na koji sam pozvan putovati, namjeravam to činiti do kraja mojih dana. Naš jedini Gospodin uputio mi je i poziv: “Slijedi me!” i ja ga namjeravam slijediti uz pomoć njegove milosti do kraja mojih dana.

„Pjevat ću Gospodu dok sam živ,
Slavit ću svojega Boga dokle god postojim.
Nek mu se svidi moja pjesma!
Ja ću se radovati u Gospodu.“
(Psalam 104, 33-34)

*****
Prošlo je mjesec dana od kada sam ponudio svoje svjedočanstvo, isključivo za dobrobit Crkve, o onome što se dogodilo na primanju kod pape Franje 23. lipnja 2013. godine i u svezi s određenim pitanjima koja mi je dano znati s obzirom na dužnost koja mi je povjerena pri Državnom tajništvu i Washingtonu, a u odnosu na one koji snose odgovornost za prikrivanje zločina počinjenih od strane bivšeg nadbiskupa glavnog grada SAD.

Moja odluka da otkrijem ove teške činjenice bila je za mene najgora i najozbiljnija odluka koju sam ikad napravio u svojem životu.

Donio sam je nakon dugog razmišljanja i molitve, tijekom mjeseci duboke patnje i tjeskobe, tijekom lavine neprestano nadolazećih vijesti o strašnim događajima, o tisućama uništenih nevinih žrtava i poremećenih zvanja i života mladih svećenika i vjernika.

Šutnja pastira koji su mogli pružiti lijek i spriječiti nove žrtve postala je sve neodrživija, razarajući zločin za Crkvu. Dobro upoznat s golemim posljedicama koje moja svjedočanstva mogu imati, jer ono što sam htio otkriti uključivalo je samog Petrovog nasljednika, ipak sam odlučio govoriti kako bih zaštitio Crkvu i da, čiste savjesti, pred Bogom, kažem da je moje svjedočenje istinito. Krist je umro za Crkvu, a Petar, Servus servorum Dei, prvi je pozvan služiti Kristovoj zaručnici.

Sigurno, neke od činjenica koje sam trebao otkriti pokrivene su papinskom tajnom koju sam obećao čuvati i koju sam od početka moje službe vjerno čuvao u službi Svete Stolice. Ali svrha bilo koje tajne, uključujući i papinsku tajnu, jest štititi Crkvu od njezinih neprijatelja, a ne prikrivati je i tako postati sudionik u zločinima koje su počinili neki od njezinih članova.“

Bio sam svjedok, ne svojim izborom, šokantnih činjenica i, kao što navodi Katekizam Katoličke crkve (članak 2491.), pečat tajnosti nije obvezujući kada se vrlo teška šteta može izbjeći samim otkrivanjem istine. Samo pečat ispovijedi mogao je opravdati moju šutnju.

Niti papa, niti je bilo koji od kardinala u Rimu, nisu zanijekali činjenice koje sam iznio u svom svjedočanstvu.

“Qui tacet consentit” zasigurno vrijedi ovdje, jer ako oni žele poreći moje svjedočanstvo oni samo trebaju to reći i priložiti dokumentaciju koja će podržati to njihovo poricanje. Kako se može izbjeći zaključak da je razlog zašto ne daju dokumentaciju taj da oni znaju da dokumentacija potvrđuje moje svjedočanstvo?

Središte mojeg svjedočanstva bilo je to da je od najmanje 23. lipnja 2013. papa znao (doznao od mene) koliko je u svojima namjerama i djelima McCarrick bio perverzan i zao.

I umjesto poduzimanja mjera, koje bi svaki dobar pastir trebao poduzeti, papa je postavio McCarricka jednim od svojih glavnih izvršitelja u upravljanju Crkvom, u odnosu na Sjedinjene Države, Kuriju, pa čak i Kinu, na koju danas gledamo s velikim brigom i tjeskobom, na tu crkvenu mučenicu.

Sada je papa odgovorio na moje svjedočanstvo: “Neću reći ni riječi!” Ali onda bivajući u proturiječju sam sa sobom, usporedio je svoju šutnju s onom Isusovom pred Pilatom i usporedio mene s Velikim Tužiteljem, Sotonom, koji sije skandal i podjelu u Crkvi – iako nikada ne izgovorivši moje ime.

Da je rekao: “Viganò je lagao”, on bi izazvao moju vjerodostojnost pokušavajući potvrditi svoju. Time bi pojačao zahtjev Božjeg naroda i svijeta za dokumentacijom potrebnom za utvrđivanje tko je rekao istinu. Umjesto toga, izrekao je suptilnu klevetu protiv mene – klevetu koju je često uspoređivao s težinom ubojstva.

Doista, to je učinio više puta, u kontekstu slavljenja Presvetog sakramenta, euharistije, gdje nema rizika od pitanja novinara. Kad je razgovarao s novinarima, zamolio ih je da iskoriste svoju zrelost i izvuku svoje zaključke. Ali kako novinari mogu otkriti i znati istinu ukoliko se oni koji su izravno uključeni u neku stvar odbili odgovoriti na bilo kakva pitanja ili objaviti dokumente?

Papina nespremnost da odgovori na moje optužbe i njegova gluhoća na vjerničke pozive na odgovornost teško su u skladu s njegovim pozivima na transparentnost i izgradnju mostova.

Štoviše, papino prikrivanje McCarricka očito nije bila izolirana pogreška. U novinama je nedavno dokumentirano mnogo više slučajeva koji pokazuju da je papa Franjo branio svećenike homoseksualce koji su počinili ozbiljna seksualna zlostavljanja maloljetnika ili odraslih.

To uključuje njegovu ulogu u slučaju fra. Julio Grassi u Buenos Airesu, njegovo vraćanje u službu fra. Mauro Inzoli nakon što ga je papa Benedikt izveo iz službe (sve dok nije otišao u zatvor, te ga je papa Franjo učinio laikom) i zaustavljanje istrage u svezi optužbi za seksualno zlostavljanje protiv kardinala Cormac Murphy O’Connor.

U međuvremenu, izaslanstvo USCCB-a, na čelu s njezinim predsjednikom kardinalom DiNardom, otišlo je u Rim, tražeći od Vatikana istragu o McCarricku. Kardinal DiNardo i drugi prelati trebali bi reći Crkvi u Americi i svijetu: je li papa odbio provesti Vatikansku istragu o McCarrickovim zločinima i istragu nad onima onima koji su odgovorni za njihovo prekrivanje?

Vjernici zaslužuju znati.

Posebno bih pozvao kardinala Ouelleta, jer sam kao nuncij uvijek s njim radio u velikoj harmoniji, i uvijek sam imao veliko poštovanje i naklonost prema njemu. Sjetit će se kada me je, na kraju moje misije u Washingtonu, primio u svojem stanu u Rimu navečer gdje smo dugo razgovarali. Na početku pontifikata pape Franje, on je zadržao svoje dostojanstvo, pokazavši hrabrost kad je bio nadbiskup Québeca.

Kasnije je odustao kada je njegov rad kao prefekta Kongregacije biskupa bio potkopan jer su preporuke za biskupsko imenovanje dvojice homoseksualnih “prijatelja” njegovog dikasterija, zaobišle kardinala i proslijeđene su izravno papi Franji.

Njegov dugi članak u L’Osservatore Romano, u kojem se je izrazio u korist više kontroverznih aspekata Amorisa Laetitia predstavljao je njegovu predaju.

Vaša Eminencijo, prije nego što sam otišao u Washington, vi ste bili ti koji ste mi rekli o sankcijama pape Benedikta prema McCarricku. Vi imate na potpunom raspolaganju ključne dokumente koji inkriminiraju McCarricka i mnoge u kuriji zbog njihovih prikrivanja. Vaša Eminencijo, pozivam vas da svjedočite istinu.

*****

Konačno, želim vas ohrabriti, dragi vjernici, moja braćo i sestre u Kristu: nikad ne budite malodušni!

Učinite vlastitim činom vjere i potpunog samopouzdanje u Kristu Isusu, našem Spasitelju, one riječi Sv. Pavla u drugom pismu Timoteju, SCIO CUI CREDIDI (Znam komu sam povjerovao!), koje sam ja izabrao kao svoj biskupski moto.

Ovo je vrijeme pokajanja, obraćenja, molitvi, milosti, priprave Crkve, Zaručnice Jaganjčeve, spremne za bitku i pobjedu zajedno s Marijom, u borbi protiv starog zmaja.

“Scio Cui credidi” (2 Tim 1,12)

U tebi, Isuse, moj jedini Gospodine, stavljam sve moje pouzdanje.

“Diligentibus Deum omnia cooperantur in bonum.”
„Bog u svemu na dobro surađuje.“
(Rim 8, 28)

Kako bih se spomenuo svojeg biskupskog ređenja 26. travnja 1992. godine, kojeg je obavio Sv. Ivan Pavao II., izabrao sam ovu sliku snimljenu iz mozaika bazilike sv. Marka u Veneciji. Ona predstavlja čudo smirivanja oluje.

Bio sam zadivljen činjenicom da je u Petrovoj lađi, koju valovi bacaju, lik Isusa prikazan dvaput. Isus je čvrsto spavao na pramcu, a Petar ga pokušava probuditi: “Učitelju, ne brineš se da ćemo umrijeti?”

U međuvremenu, apostoli, prestrašeni, gledaju svaki u drugom pravcu i ne shvaćaju da Isus stoji iza njih, blagoslivlja ih i sigurno upravlja lađom:

„A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: »Utihni! Umukni!« I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« (Marko 4, 38-40)

Scena je vrlo suvremena u prikazivanju ogromne oluje kroz koju Crkva prolazi u ovom trenutku, ali s bitnom razlikom: Petrov nasljednik ne samo da ne vidi Gospodina koji u potpunosti kontrolira i upravlja lađom, nego se čini da on čak ne namjerava probuditi Isusa koji spava na pramcu lađe.

Je li Krist možda postao nevidljiv svome vikaru?

Možda je došao u iskušenje da pokuša djelovati kao zamjena našeg jedinog Učitelja i Gospodina?

Gospodin u potpunosti upravlja lađom!

Neka Krist, Istina, uvijek bude svjetlo na našem putu!

+ Carlo Maria Viganò
Nadbiskup Ulpiane
Apostolski nuncij

29. rujna 2018. godine
Blagdan Sv. Mihovila, Arkanđela