ja svoje radijske emisije snimam u studiju koji ima klasičan prozor… prozor se može hermetički zatvoriti kako bi snimka bila bez izvanjskih šumova… i ja to činim poglavito kada snimam kroz jutro i kada je buka automobila iritantna… ali kada se preko puta mojeg studija okupe brojna unučad mojih susjeda otvorim prozor širom, jer danas čuti viku i ciku djece postaje velika privilegija… nažalost i rijetka… prije tri godine otkrio sam da neke moje prekomorske kolege razmišljaju na isti način…
……………………………………………………………………………………………………….

Ivica Ursić
21. lipnja 2021.

U svojoj kolumni Terry Hershey priča o tome kako je organizator seminara „prisjećanja i razmišljanja“ zaboravio da će se tu u isto vrijeme održavati natjecanje klinaca u nogometu. Prisjećanje i razmišljanje traže mir, tišinu i koncentraciju… a dani maloga baluna su sušta suprotnost svemu tome.

Prozori mojeg radijskog studija okrenuti su prema dvorištu kuće u kojem se zna odjednom naći i više od desetoro živahne djece. Često se njihovi uzvici probiju i u moju snimku… neka… to je blagoslov života i meni to ne smeta.

Za mene su to zvukovi slobode.
Zvukovi nade.
Djeca bez maske.
Slobodna.
Koja se nadaju.

Kad je voditelj seminara započeo svoj prvi razgovor dana, rekao je polaznicima, “Mislim da je prekrasno što su djeca ovdje s nama jutros. Ja ne bih dobro obavio svoj posao, ako vi ne biste ušli u meditaciju a da ne čujete zvukove djece koja se danas igraju na našim nogometnim terenima.”

Ovo zvuči dobro, zar ne?
Tako i ja… ne stavljam instrumental kada snimam jer ne želim prigušiti uzvike onih koji srca pune svojom bukom.

U ovom našem svijetu koji se tako preko noći mijenja (na lošije) pozvani smo obratiti pažnju na načine, na vrijednosti koje nam omogućuju biti prisutni i biti zajedno a koje nam moćnici ovoga svijeta žele ukinuti jer znaju da je u našem zajedništvu naša snaga i sloboda.

Kada smo zajedno onda možemo davati, slušati, učiti, suosjećati, rasti, opraštati, pozdravljati i pozivati. A nama su nataknuli maske, navukli rukavice, odmaknuli nas na udaljenost od 2 metra, zabranili nam stisak ruke. Zagrljaj. Poljubac. Osmjeh su nam prekrili krpom. Srce su nam okovali strahom. A mi smo postali nesposobni viknuti: „Ne! Dosta je!“

Jeste li gledali film „Iskupljenje iz Shawshanka“?
Andy Defresne služi doživotnu kaznu za zločin koji nije počinio.
U jednoj sceni, nakon zadržavanja u samici, Andyja propitkuju drugi zatvorenici: “Kako si uspio?”
“Glazba!”, rekao im je. „To je ljepota glazbe. To ne mogu oteti od vas … Zar nikada niste tako nešto osjećali prema glazbi?“
Red (Andyjev najbolji prijatelj u Shawshanku): „Svirao sam opaku usnu harmoniku kao mladić. Izgubio sam interes za to. Ovdje svirati nije imalo previše smisla.“
Andy: „Baš ovdje to ima najviše smisla. Trebaš to da ne bi zaboravio.“
Red: „Zaboravio?“
Andy: „Da ne bi zaboravio da na ovom svijetu postoje mjesta koja nisu napravljena od kamena. Da je unutra nešto do čega oni ne mogu doći, što oni ne mogu dodirnuti. To je tvoje!“
Red: „O čemu govoriš?“
Andy: „O nadi!“

Stvoreni smo za život koji ima smisla.
Za život u kojem smo povezani. Za život u kojem ćemo stvarati razliku. I nadati se.

Da, nada. Nada da ćemo zajedno biti i opstati. Poziv da uživamo u dodiru, u zvuku… u malim trenucima svakoga dana. Jer tada otkrivamo ono što je u životu važno.

Albert Einstein je rekao da nije sve što se može izračunati ono na što možemo računati i da nije sve na što možemo računati moguće izračunati.

I na dan kada očekujemo nadahnuće, motivaciju i razmišljanje, mislim da nam je dovoljno oduševiti se igrom i smijehom – bukom – djece.

Dovoljno je obuhvatiti zvukove i prizore djece koja se igraju.
Dovoljno je prihvatiti dar lijepih riječi, danih i primljenih.
Dar otvorenog srca, dar nježnog zagrljaja za teške emocije.

Kako, pitate se?!
Pa… otvorimo prozor.

Neka nas preplave zvukovi razigrane djece.
Možda budu bučna… ali moramo se riješiti pojma savršenstva. Toliko se trudimo biti savršeni da na kraju sve to prilično iskompliciramo.

Odgovor je u smijehu djece koji dopire kroz prozor.
Drugim riječima, male stvari su zaista bitne.
Vjerovanje je u redu ali na njemu mora biti koža – nešto što dodirnemo, vidimo, čujemo, okusimo i osjetimo.

Život je, na kraju krajeva, dar.
Dar kojega treba znati dodirnuti, osjetiti, vidjeti, čuti…

Otvorite prozor!
To što čujete uzvici su nade!
Borimo se neka ne prestanu.
Nikada!