S njim je zajedno putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!” “Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.” “Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.”

(Luka 14, 25-33)

Hrvatska, čitavu svoju povijest, živi – radikalno. Na rubu. 

I ovih prvih dana rujna svjedočimo radikalnim potezima bilo skupina, bilo institucija, bilo pojedinaca. Čini se kako je svaki potez radikalniji od onog prethodnog.

Radikalan potez Zvonka Bušića potresao je čitavu domoljubnu Hrvatsku.

Pitamo se, hoće li njegov tako bolni i upozoravajući radikalizam, satkan od rijetko viđene ljubavi prema Hrvatskoj, probuditi ovaj pozaspali narod ili će Zvonkova žrtva, kao i tolike do sada, biti samo – vapaj umirućeg u pustinji? 

Pokazati će vrijeme.

S druge strane trenutačna vlast, kroz svoje institucije, svojim bešćutnim i iritirajućim radikalizmom, očitovanim kroz postavljanje dvojezičnih natpisa u gradu heroju Vukovaru, namjerno i zlonamjerno provocira radikalan odgovor onih koji su ovu državu stvarali i koji se s takvim postupcima nikako ne mogu pomiriti.

Koliko je radikalizam dobar? Poželjan?

Treba li stvari amortizirati, razvodnjavati?

Je li pametnije ući u kompromis nego stvari „lomiti preko koljena“?

Mislim da je radikalizam dobra stvar. Dapače i poželjan način rješavanja određenih situacija. Ali samo kod situacija, koje svojom važnošću, svojom dramatičnošću, zahtijevaju radikalan način razrješavanja. I ukoliko radikalna odluka i potez koji iza nje slijedi vode prema dobru, a ne prema zlu.

Zato je od presudne važnosti obaviti prethodno temeljitu analizu, procijeniti moguće posljedice i temeljem svega toga donijeti odluku hoćemo li ići „do kraja bez obzira na sve“ ili ćemo pronaći elegantan izlaz iz te situacije. Radikalni potezi, radikalne odluke ne smiju se donositi naglo, nepromišljeno. Nad njima treba prespavati, jer posljedice znaju biti dramatične i dalekosežne. Ponekad i fatalne.

Mi kršćani imamo uzor u Isusu Kristu. Isus nikada kod bitnih stvari nije činio kompromise. Bio je u takvim situacijama do kraja radikalan. Radikalan u svojoj konačnoj žrtvi, ali i radikalan u svojim zahtjevima prema ljudima oko sebe.

Današnje čitanje suočava nas s Isusovim radikalizmom koji je za mnoge neshvatljiv. Mnogi se čudom čude i pitaju: „Pa gdje je onaj blagi i pomirljivi Isus?“ Isus u današnjem čitanju stvari radikalizira do za nas nepojmljivih razina.

Isus govori o nužnosti potpune predanosti, pa čak i pod cijenu života.

Isus je bio otvoren i jasan. Radikalan.

“Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!”

Zahtjevi koje Isus stavlja pred one koji bi ga trebali slijediti ekstremni su.

Radikalni. Za mnoge nerazumni. I apsolutno neprihvatljivi.

Kršćanstvo nije, kako to velika većina vjernika misli, religija „nedjeljnog jutra“. Kršćanstvo je predanost Bogu sve do točke smrti, ako je to potrebno. Kršćanska vjera trese naše temelje, ruši naše ljudske prioritete, suprotstavlja nas našim prijateljima i našoj obitelji i čini nas strancima u ovome svijetu.

Za biti autentičan kršćanin, ali i autentičan član svoje obitelji, autentičan pripadnik svojega naroda, potrebno je jasno odrediti svoje prioritete. Prečesto mi dopuštamo nekim sekundarnim stvarima da postanu primarne i da stanu na put onome što je za nas od životne, od presudne važnosti.

Tako često naši hobiji postanu važniji od naše djece, televizijski program važniji od razgovora u obitelji, naš posao važniji od našeg braka, naša karijera važnija od našeg domoljublja, naš profit važniji od naše domovine, a sve to zajedno važnije od naše vjere u Krista.

Naš vjerski život, prema nekim istraživanjima, traje samo 0.7% ili 6 mjeseci tijekom 70 godina ljudskog života. Mi se zovemo kršćanima, a Bogu posvećujemo 16 puta manje vremena nego gledanju televizije (8 godina ili 11,4% tijekom 70 godina života).

Ali naš vođa je zahtjevan vođa.

Isus kaže: „Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.“

Stvari, odnosi, sustav vrijednosti ovoga svijeta, ništa od toga ne može i ne smije stajati između nas i našega Boga. Isus je strahovito radikalan. Poziva nas da budemo predani i odani sljedbenici, koji njega stavljaju ispred i iznad svega i svakoga, pa čak ako je to i naša obitelj, otac, majka, djeca, a da ne govorimo o poslu, odmoru, razonodi, novcu …

Čak i nešto tako plemenito kao što je ljubav prema obitelji, nešto tako dobro i poželjno, ne može i ne smije stajati na putu predanosti prema Kraljevstvu Božjem.

„Dođe li tko k meni, a ne mrzi …“

Ovdje je potrebno naglasiti da riječ „mržnja“ u aramejskom  jeziku, kojim je Isus govorio, primarno ne izražava osjećaje. Ta riječ izražava – prioritet. Ne treba nikoga mrziti kako bi se voljelo Krista, nego Krist dolazi ispred svega i ispred sviju. On je prvi, a sve ostalo je, ne nebitno, nego je po važnosti iza Boga.

Isus kaže: „I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.“

Ambicioznost, društveni prestiž, slava, popularnost, materijalno bogatstvo, ništa od svega toga niti može, niti smije stajati između nas i Krista.

Isus nije neki nedefinirani trgovački putnik, ponizni čovječuljak, koji dolazi servilno se smiješeći, koji nam pruža svoje mlohave ručice i koji svojim lažno umiljatim glasom govori: „Molim vas gospođo, gospodine, djevojko, mladiću … mogu li uzeti trenutak vašeg dragocjenog vremena i popričati s vama u svezi moje ponude … znate bez obveze … mogu ja navratiti i sutra?“

Ne! Isus dolazi k nama kao Gospodar Povijesti, Gospodar Vremena, Gospodar Života i Smrti, koji pred nas stavlja svoje – ZAHTJEVE.

Radikalne zahtjeve.

„Uzmi svoj križ i slijedi me!“

Nakon što smo odredili svoje životne prioritete, potrebno je izračunati koja je njihova cijena. Što nas to stoji. Isus kroz primjer izgradnje kule i kroz primjer kralja koji odlazi u rat u biti govori kako nam je sačiniti „studiju izvodljivosti“ prije nego što donesemo odluku i prihvatimo ili odbijemo Isusovu radikalnu ponudu.

Imamo li mi dovoljno snage, volje, želje, vjere ići do kraja, pa makar je na cilju i sama smrt? U tome je bit svega. Isus od „silnog mnoštva“ želi čuti odgovor na to pitanje ali taj isti odgovor traži i od nas. Svatko od nas osobno mora dati odgovor na to pitanje.

I konačno ako smo odredili svoje prioritete, ako smo definirali cijenu koju trebamo platiti, slijedi naša odluka – jesmo li spremni platiti tu cijenu i slijediti Krista?

Budimo iskreni, može li ovo biti jasnije rečeno?

Isus ističe ekstremno visoku cijenu sljedbeništva.

Radikalno visoku.

Stajati će nas svega što posjedujemo.

Isus nas ne požuruje. Najprije trebamo biti svjesni prioriteta u životu, zatim trebamo biti svjesni cijene, jer dok su Kristova milost i ljubav besplatni, dok nas spasenje ne stoji ni lipe, slijediti Isusa znači uzeti svoj križ i ići za njim.

Kršćanstvo nije intelektualna mozgalica. Slijediti Krista puno je više od vjerovanja u neke stvari o Bogu. Ovdje je riječ o odanosti, privrženosti i o prihvaćanju radikalne ponude, koja u sebi uključuje i našu radikalnu promjenu.

Dakle, pitanje glasi: „Jesam li ja spreman radikalno promijeniti svoj život prema Božjoj radikalnoj ponudi ili ja očekujem da se Bog prilagodi mojim planovima“?

Isus nas ne poziva da budemo pripadnici „zgodnog, prikladnog, pogodnog, udobnog i ugodnog“ kršćanstva, nego nas poziva da budemo predani i odani kršćani. Kršćani koji njega stavljaju ispred i iznad svega i svakoga.

Bez obzira na cijenu. Makar ona bila i radikalna.

Job kaže: „Pa da me i ubije, opet ću se uzdati u njega.“