Na ovonedjeljni blagdan Presvetog Trojstva trebali bi govoriti o Bogu.
To je jako teško, jer za mnoge od nas Presveto Trojstvo je veliki paradoks.
Živimo u svijetu paradoksa.
U svijetu gdje su stvari rijetko onakve kakve nam se čine.
Svjedočimo događajima ili se susrećemo s dokazima koji nemaju smisla ili nam se čine kontradiktornim, proturječnim.
Rezultat toga jest da neki među nama postanu iscrpljeni realisti, dok drugi zatvaraju svoje oči i bježe u svoj osoban svijet mašte i očaja.
Rijetki nekako pronađu put kako ostati budni i angažirani i takvi su u stanju pomiriti pa čak i ispraviti neizbježna proturječja i životne probleme.
I tako oni pronađu put, pronađu način kako iskusiti istinski mir, sreću, ljubav i stabilnost.
Sve velike životne misteriji u biti su paradoksi.
Život i smrt.
Duh i materija.
Stvarno i nestvarno.
Sa svim ovim čovjek se mora suočiti iskreno i potpuno ukoliko želi pronaći pravi odgovor.
Ali kako to učiniti?
Putovanje počinje razmatranjem najvećeg paradoksa od svih, a to je – Božanski paradoks.
Što je Božanski paradoks?
Iz Božje perspektive (apsolutne perspektive) sve što postoji rezultat je Njegove misli. Sve je samo san u Božjem umu.
Ali s ljudske perspektive (relativne perspektive) sve što postoji je stvarno i ono što mi nazivamo „istina“ samo je odraz našeg (ograničenog) razumijevanja stvari.
Takve sve „istine“ (iz naše ljudske relativne perspektive) samo su polu-istine, jer se apsolutna istina može spoznati samo s apsolutne prespektive.
Opasnost leži u pokušaju uzimanja, u svoje ruke, Božje perspektive dok još nismo ni tako rekuć „progovorili“. Mi u svojoj oholosti sebe stavljamo na poziciju Boga u Božanskom paradoksu i postupamo kao da mi kontroliramo san.
Mi u svojoj fantaziji zamišljamo sebe Bogom.
Ovaj oblik eskapizma daleko je rašireniji nego što smo mi toga svjesni.
Ovakav mentalitet zna za čovjeka biti izuzetno destruktivan – kada želimo izravno skočiti iz naših svakodnevnih života u zamišljeno stanje lažnog prosvjetljenja.
To čineći, na taj način, postajemo „puni sebe“, naš ego raste, buja, jača i kako stara mudrost kaže: „Oholost dolazi prije pada.“
Poput Ikara koji je letio preblizu Suncu mi neizbježno padamo na Zemlju, gdje se u boli iznova učimo kako se polako uzdignuti.
Paradoks do paradoksa.
I dok su se stari Grci, predvođeni Zenonom, uveseljavali paradoksima kao što je utrka između Ahileja i kornjače ili paradoks strijele, ovu našu hrvatsku svakodnevnicu rese naši autohtoni nevjerojatni paradoksi.
“U Hrvatskoj vlada demokracija jer su na vlasti – komunisti.”
U Hrvatskoj su apsolutna većina Hrvati a vladaju yugosloveni i globalisti.”
“U Hrvatskoj su apsolutna većina kršćani a na vlasti su redom ateisti i agnostici!
Pod prozirnim plaštem fenomenologije, u udarnim terminima javna TV, po ne znam koji put servira publici, dakle nama, trivijalnosti, šund, voajesrtvo i bezočno se razvija teza kako smo u biti mi, gledatelji, nastrani i izopačeni, jer mi to želimo, a oni samo zato što mi to želimo – nama to i serviraju.
I dok nas se EUtanazira, dok nam se bezočno ispire mozak, dok nas se indoktrinira i dok nam se docira kao umobolnicima, dotle se trguje našom sutrašnjicom i s budućnošću naše djece.
Živimo u paradoksu svih paradoksa. Uvjerava nas se kako možemo biti sretni što su ljudi koji su nas poveli u slobodu, a kojima smo dali svoje povjerenje, danas, neki mrtvi, a neki živi, prikovani na stup srama.
Jer kao to s nama veze nema, pa se mi možemo posvetiti svekolikoj zabavi. I onda ova naša Hrvatska, gle paradoksa, biva razigrana, ali u okovima. Dobili smo prostor za igru, strogo kontroliran prostor, vezani smo poput cirkuske zvijeri i određen nam je krug kretanja.
Slobodni, a sputani, igramo i plačemo, mi sudionici Hrvatskog paradoksa.
Jedini izlaz leži u Božanskom paradoksu.
U Presvetom Trojstvu.
Dokle god se Hrvatska ne okrene od lažnih vrijednosti koje bira i odabire i dok ne prigrili Boga nikada ne će imati mira.
……………………………………………….
Pravi kršćanin je čudan svat.
On osjeća najveću ljubav prema nekom koga nikad nije vidio.
Svaki dan povjerljivo razgovara s nekim koga ne može ni vidjeti ni čuti.
Očekuje da će otići u Raj temeljem nečijih tuđih vrlina.
Prazni sebe kako bi se napunio.
Priznaje da je u krivu kako bi ga se proglasilo pravim.
Pada kako bi ustao.
Najsnažniji je kada je najslabiji.
Najbogatiji je kada je najsiromašniji i najsretniji kada se najlošije osjeća.
Umire kako bi mogao živjeti.
Ostavlja kako bi imao.
Daje kako bi zadržao. Vidi nevidljivo.
Čuje nečujno i zna ono što nadilazi spoznaju.
A.W. Tozer
Križ izogovara najveći paradoks od svih.
Da bismo živjeli – moramo umrijeti.