(Matej 24, 37-44)

 

 

Priča jedan student.

 

Bio je to prvi dan, prvog semestra, njegove prve godine studiranja. Bio je brucoš i upisao je Engleski i Psihologiju. Kao svaki brucoš, a poglavito dijete sa sela koje je po prvi put došlo samo u velegrad, bio je nevjerojatno nervozan, pomalo tjeskoban, a i prestrašen. Noć prije oka nije sklopio od straha da ne bi zakasnio na prvo predavanje, a ono je bilo iz Engleskog.

 

Pred jutro ga je san ipak savladao i naravno – zakasnio je.

 

Zakasnio je desetak minuta. Sav nikakav oprezno je otvorio vrata predavaonice gdje se je trebalo održati predavanje iz Engleskog. Tridesetak nepoznatih lica okrenulo se je prema njemu. Zacrvenio se je.

 

Profesor je prekinuo svoje predavanje, pogledao ga i upitao: „Kolega, izvolite, ovdje je predavanje iz Psihologije. Tražite li vi to predavanje?“

 

Potpuno zbunjen okrenuo se je i krenuo niz hodnik. Trenutak kasnije vrata predavaonice su se otvorila i netko ga je pozvao: „Hej, mali, vrati se. Ipak je Engleski.“

 

Danas se vjerojatno i vi slično osjećate, baš kao i ovaj zbunjeni brucoš.

 

Bili ste u crkvi, očekivali ste Božić, ali … !!!!!! … IZNENAĐENJE !!!!! …

Božića nema!

Nego Psihologija!

Umjesto Božića slušali ste o Sudnjem danu.

 

Pa gdje je Božić, pitate se vi?

E, svi se mi to pitamo.

 

Namjera prve Nedjelje Adventa je da nam okrene naše misli, ne u pravcu Betlehema, u pravcu prvog Adventa (još je rano za to), nego u pravcu drugog Adventa.

Jer čim mi zakoračimo u razdoblje Adventa (a i ranije, puno ranije) mi samo vidimo treperenje šarenih svijećica u prodajnim centrima, po našim ulicama i trgovima, sve što čujemo je gomila pjesmuljaka kojima nas zasipaju radijske postaje, sve što slušamo i vidimo jesu sve gluplje i agresivnije reklame koje nas navode u moderne „betleheme“, u prodajne centre, gdje se trebamo pokloniti modernim bogovima kupnje i prodaje, a da bi se u toj nakani uspjelo,  najvažnije je – preskočiti Advent.

Teško je svrnuti ljudski pogled, teško je modernog čovjeka uvjeriti da je ovaj svijet apsolutno nezainteresiran za njegovo dobro i za njegovo spasenje, a poglavito je teško uvjeriti ga da baci pogled prema – kraju.

Reče netko da je sam pokušaj odvraćanja ljudskog pogleda sa sekularnih „betlehema“, pa čak i sa Božića (tijekom Adventa) na Apokalipsu, nalik prekidanju proslave nekog dječjeg rođendana kako bi djeca odslušala Mozartov Requiem.

Ali mi bismo trebali konačno shvatiti što je Advent i zašto su crkveni oci odredili razdoblje od 4 tjedna prije Božića, zašto i s kojom nakanom.

Advent je vrijeme čekanja i iščekivanja, vrijeme priprave i nadanja.

Savladani izazovima ove potrošačke kulture, mi Božić možemo čekati u stanju potpune tjeskobe ili cinizma ili ravnodušnosti, prema čudu koje je pred nama.

Ili možemo „čekati u radosnoj nadi dolazak Spasitelja Isusa Krista“. Tek kada mu pripravimo dobrodošlicu u naše domove i u naša srca, puni nade i radosti, biti ćemo pripravni kako valja „okrenuti se Betlehemu“ i proslaviti Božić i na taj način iščekivati Kristov povratak.

 

Način na koji mi vidimo Advent i Božić odredeđuje naš pristup proslavi.

Je li bit Adventa postavljanje dekoracija ili je bit Adventa u otvaranju naših života Kristu koji dolazi?

Je li bit Adventa lutanje sve brojnijim trgovačkim centrima ili je bit Adventa u tome da naučimo kako živjeti u miru?

Hoće li Božić doći samo ukoliko obavimo sve što je potrebno obaviti, od uređenja naših gradova i domova, pa do kupnje darova i pripremanja svečanih i tradicionalnih jela ili je Božić Božji dar koji dolazi bili mi spremni ili ne?

 

Čak i površno čitanje Svetog Pisma otkriva nam da je dolazak Božji više stvar iznenađenja nego predvidljivosti, više stvar otkrivenja nego ukrašavanja.

Poruka Adventa nije: „Kitite i evo ja dolazim!“, nego je poruka Adventa:

„Budite dakle budni, jer ne znate u koji dan dolazi vaš Gospodin.“

 

Božić će doći bili mi spremni ili ne.

Krist će doći bili mi spremni ili ne.

 

A mi mislili da će Božić doći tek kada mi okitimo bor, postavimo jaslice, osvjetlimo svoje gradove, pomočimo bakalar, ispečemo tuku, kupimo darove, zapivamo na Polnoćki … dakle mi smo bili uvjereni da će Božić doći tek KADA i AKO – MI – obavimo sve pripreme.

Prava istina glasi da se Božji ulazak u naše živote, Božji dolazak u osobi Isusa Krista, događa na Božju inicijativu, a nikako ne na našu.

Krist dolazi među nas ne kao nagrada za naše brižljive pripreme za njegov dolazak, nego kao rezultat ljubavi i milosti Božje.

Krist nam dolazi bili mi spremni ili ne.

A što Isus danas govori svojim učenicima?

Isus im govori o danima velikog potopa, govori im o Noinim danima i da će tako biti i u dane drugog Dolaska Sina Čovječjega. Živjeli su svakodnevnim životom i ništa ni slutili nisu. A onda je došao potop.

Učenici pitaju za vrijeme Drugog Dolaska ali Isus kaže da je to krivo pitanje. Njihovo pitanje bi trebalo biti – što im je činiti u međuvremenu dok čekaju njegov dolazak.

 

Isto je i s nama danas.

Ono što je za nas važno, u ovo vrijeme Adventa, nije KADA će se Isus vratiti, nego kakva će kvaliteta našeg čekanja u međuvremenu biti.

Naše čekanje ne smije biti pasivno čekanje. Čekanje s rukama u džepu. 

Mi noramo živjeti s aktivnom vjerom.

 

U današnjem prvom čitanju prorok Izaija (2, 1-5) ne govori „sjednimo i čekajmo“, nego poziva – „uziđimo na Goru Jahvinu, pođimo u Dom Boga Jakovljeva.“ To nije pasivno čekanje.

Matej opisuje dar Adventa jednom jedinom riječju – EMANUEL – Bog s nama. Ne „Bog je bio s nama“, ne „Bog će biti s nama“, nego „Bog (je) s nama.“

„Bog s nama“ upravo sada, upravo danas.

 

Poruka Adventa je da svaki trenutak posjeduje u sebi vječni značaj, da Bog svih stvari, prošlih i budućih, jest također Bog ovoga sada i ovdje. Bog nas poziva da živimo u sadašnjosti, u iščekivanju i oprezu, svjesni da vječnost može doći svakog trena.

Moramo se pitati ovog Adventa, čekamo li mi pasivno ili „hodimo u Božjoj svjetlosti“, aktivno čekajući njegov dolazak?

Advent stavlja pred nas izazov, izazov da čujemo i da vjerujemo u obećanje Emanuela – Boga s nama, ali to ne znači da smijemo zaboraviti svoj život i ljude i svijet. Mi ne smijemo gledajući u budućnost ne vidjeti sadašnjost.

Advent nas podsjeća da Bog često naprosto upada u naše živote – neočekivano. Mi ne možemo znati vrijeme našeg narednog susreta s Bogom. Ne možemo ni predvidjeti hoće li taj naš susret biti radosno iskustvo opraštanja i mira ili će biti poziv na pokajanje i odgovornost ili će to biti kombinacija jednog i drugog ali možemo biti sigurni da će do tog susreta doći.

 

Hoćemo li se ovog Adventa pripremiti za Božić na pravi, kršćanski način ili će sve ostati, kao i do sada, na ukrašavanju, kićenju i kupovini?

Svatko od nas živi u sjeni – Sudnjeg Dana – u sjeni realnosti koja se zove kraj, konačni kraj. To je također upozorenje koje Advent sa sobom nosi. Ali postoje i dobre vijesti. Postoji obećanje Adventa, obećanje da u tami, u sjenama, u nepredvidljivim tjeskobama naših nedovršenih života, da je Bog prisutan, da Bog kontrolira i da Bog uvijek dolazi.

Sa svakom Adventskom svijećom koju palimo, sjene se smanjuju i obećanje nam dolazi sve bliže.

Sa svakom Adventskom svijećom koju palimo, mi navještamo da svijetlo sjaji u tami i da ga tama nikada ne će nadvladati.

Dobili smo obećanje da ma gdje god tama bila u našim životima, da ma gdje tama bila u ovome svijetu, da je Bog prisutan i spreman nam pomoći kako bismo izdržali.

Bog upravlja i naša nada radi toga živi.

Ma koliko se noć činila mračnom i dugom, jutro će doći i zora će svanuti.

U Božje vrijeme, u Božji čas i na Božji način.