Blog

(Marko 6,30-34)

“Ja ću osobno s tobom poći”,

odgovori Jahve, “i počinak ti priuštiti.”

(Knjiga Izlaska 33,14)

Razgovaraju dva svećenika o godišnjem odmoru. Jedan od njih govori kako jedva čeka odmoriti se tjedan, dva, a na to će onaj drugi: „Odmor? Ja nikada ne uzimam odmor. Ni sotona se ne odmara, pa ne ću ni ja.“ Na te njegove riječi prvi svećenik mirno odgovori: „To je u redu, ali meni sotona nikada nije bila uzor.“

Tko je vama uzor kada je odmor u pitanju? Znate li se uopće kvalitetno odmarati? Koja je bit vašeg odmora?

Ljeti kada su škole zatvorene i kada sunce žeže, naše se misli okreću odmoru, praznicima, ljetovanju. I to je dobra stvar. Dobra, jer u nama postoji potreba za predahom od uobičajenog životnog ritma i postoji želja za osvježenjem i regeneriranjem. Sada u ovo vrijeme “pandemije” posebno smo osjetljivi na dane, pa čak i na sate, koje nam ovaj svijet želi otkinuti od našeg odmora.

Ali, s druge strane, iz nekog razloga, mi kao da se ponekad pravdamo što uzimamo dane odmora, kao da žalimo što ćemo neko vrijeme biti „neproduktivni“ i „neučinkoviti“. Možda se bojimo da će naši planovi i projekti zastarjeti dok mi nismo u svojem uredu, ili nas je strah da će nas klijenti napustiti.

Sve je to posljedica ove kulture koja iznad svega cijeni „produktivnost“. Ali život proživljen produktivno zahtjeva napor. Ponekad taj napor dođe do točke neizdrživosti. Mi bismo morali konačno shvatiti da ne možemo isključivo svojim trudom i samo svojom snagom kroz ovaj život. Čak i naši najveći napori nisu ponekad dovoljni da bi nas izvukli iz teškoća.

Nažalost mi tu istinu uglavnom shvatimo tek kada dođemo do točke loma. Kada jednostavno rečeno – puknemo. Zato je Bog i stvorio ritam života u kojem postoji i odmor. I Bog stvarajući svijet to naglašava sedmim danom i ciklusima dana i noći.

A nama se, u ovoj našoj poslom impregniranoj kulturi, tako često čini da je odmaranje obično – gubljenje vremena. Često nas progoni grizodušje, jer kao mogli smo nešto „korisno“ obaviti umjesto što smo „dangubili“ odmarajući se.

Odmor je za „poslije“, za „kasnije“, kada ostarimo ili kada dođemo na nebo i kada nas ne će biti briga hoćemo li udovoljiti željama svoga šefa, i kada nas ne će opterećivati pomisao hoćemo li izdržati financijski do naredne plaće, i kada nas ne bude opterećivalo jesmo li obavili sve što nam je bilo na popisu obveza. Nažalost nas su izdresirali i mi sve više vjerujemo da je odmor samo kada smo bolesni ili kada nemamo posla.

Ali Bog nije na ovakvim principima stvorio ovaj svijet. Bog se je odmarao sedmog dana. I Bog je ugradio takav ritam u naš život. Njemu naravno odmor nije trebao.

Pa zašto se je onda Bog odmarao sedmog dana?

Zašto nam je dao zapovijed da držimo do tog dana?

Zapovijed koju smo mi kršćani svjesno odbacili.

Razlog je jednostavan. Mi smo trebali vidjeti Boga kako se odmara. Mi smo trebali shvatiti da je Bog odmoru dao važnost. Prioritet čak. Mi smo trebali spoznati da je odmor prevažan za naše živote i za živote onih oko nas.

Današnje čitanje zorno nam govori kako je Isus svoje učenike učio važnosti odmora. Isus je imao puno posla, a malo vremena za obaviti ga. Ali usprkos tomu i usprkos svom tom pritisku ljudi s različitim potrebama, on je mogao učenicima reći: “Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.”

Zašto je odmor toliko važan za nas?

Ne može čovjek znati sve razloge, ali nekoliko ih je i više nego očitih.

Prvo, trebali bismo shvatiti da je Bog Bog, a mi to nismo.

Prestanite i znajte da sam ja Bog, uzvišen nad pucima, nad svom zemljom uzvišen!“ (Psalam 46, 11)

Bog je želio da narod zna da on djeluje dok se oni odmaraju.

Bog će ostvariti svoju volju i održati svoja obećanja ukoliko se mi budemo odmarali u njegovoj volji i ako budemo imali povjerenja u njegovu providnost. Takav odmor nije pasivnost. On je povjerenje. Mi, tako se odmarajući, priznajemo da nismo u stanju obaviti sve što je potrebno, pa zastajemo, odmaramo se, vjerujući Bogu da on stvari drži pod svojom kontrolom.

Zato ne čude Isusove riječi apostolima neka otiđu na samotno mjesto i neka malo otpočinu. Međutim otići od svega nije bilo dovoljno. Odmoriti se i biti sam, daleko od mnoštva, nije bilo dovoljno. Sama osama, odmak od svijeta ne će obnoviti ono što je iscrpljeno.

Samo Božja nazočnost u stanju je obnoviti, revitalizirati, naš duh. Samo Duh Božji u stanju je učiniti da suhe kosti opet ustanu (Ezekiel 37,1-13).

Ako prolazite kroz kušnje i patnje, ako ste se potrošili, ako ste izgorjeli na lomačama ove bezbožne kulture, pronađite svoju osamu i svoje mjesto odmora.

Odmaknite se od ove silne strke i zbrke, od ove sveprisutne trivijalnosti u kojoj je nebitno razlikovati dobro od zla, od nakazne i bezbožne politike, ali neka to ne bude samo bijeg.

Neka to bude susret s Kristom, susret s onim koji je jedini u stanju iscijeliti vas i obnoviti vas, kako biste iscijeljeni i obnovljeni bili u stanju, uz Božju pomoć, boriti se za uspostavu Kraljevstva Božjeg.

“Dođite k meni svi

koji ste izmoreni i opterećeni

 i ja ću vas odmoriti.

(Matej 11,28)