UVIJEK NEDJELJOM (Marko 6, 1-6) 08. srpanj 2018.

Nitko ne voli pametnjakoviće.

Poglavito ako je riječ o osobi koja je jedna od nas.

I još ako nam se učini da se ta osoba ponaša kao da je bolja od nas ostalih.

Čak ako je ta osoba uistinu i bolja od nas mi očekujemo neka to ne pokazuje.

Ovonedjeljna čitanja čitanja skiciraju profil Božjeg glasnika. Glasnika kojeg Bog šalje neka svijetu govori Božju riječ. Ali tu se opisuje i odbacivanje koje Božji glasnik mora podnijeti. One koje Bog bira tjera snaga njihovog poziva, ali oni kojima su ti glasnici poslani govore: „Ma šta on misli, ‘ko je on?“

Prorok nije onaj koji gleda u budućnost. Prorok je onaj koji ima uvid u sadašnjost. Prorok upozorava na one izvorne, temeljne vrijednosti koje su ljudi zaboravili ili zanemarili. Upozorava na zlo koje je zavladalo. Govori u ime Boga i u ime onih za koje nema nikog tko bi u njihovo ime govorio, a to su slabi, bolesni, ostavljeni, marginalizirani.

Biblijski proroci uvijek su bili članovi zajednice koje je Bog pozvao neka govore toj zajednici. I zajednica ih je bez problema prihvaćala ukoliko su oni govorili afirmativno. Ali kada su kritizirali i kada su pozivali na pokajanje i na promjenu ponašanja onda ih je ta ista zajednica odbacivala. I njih i njihove poruke. To je bio slučaj i s Ezekielom i s Isusom. Prorokov ogrtač je bilo, a i danas je, teško nositi.

Bog nam šalje proroke ali Bog nama i izravno govori.

A mi se sablažnjavamo.

Ili ne čujemo.

Naravno, mi smo u stanju vjerovati da je Bog tvorac svemira.

Mi smo u stanju vjerovati da Bog stoji iza svega što vidimo.

Mi smo u stanju osjetiti Božju moć i silu za ljetnih vedrih večeri promatrajući nebo osuto zvijezdama.

Mi znama da najveći broj ljudi na ovome svijetu vjeruje u duhovnu silu koja je u nama.

Mi smo u stanju vjerovati u Božji moralni zakon svemira koji vrijedi za sve kulture ovoga svijeta … ali vjerovati da je Bog došao k nama kroz nekog koga mi znamo čitav svoj život, kroz nekog tko je odrastao u našem susjedstvu, tko živi u našoj zgradi, tko radi u našoj firmi, tko nedjeljom sjedi u crkvi do nas … e pa to je već skoro pa preteško za povjerovati.

I ta nas pretpostavka naprosto vrijeđa.

Zato su se Isusovi sumještani i našli uvrijeđeni.

Drvodjeljin sin?

Utjelovljeni Bog?

Ma dajte.

Taman posla.

Nije lako biti kršćanin, zar ne?

Uzmimo patnju.

Zašto neki dobri ljudi toliko pate? Boluju od teških bolesti? Djeca naprimjer? Zašto neki mladi ljudi umiru?

To nas vrijeđa.

Uznemiruje.

Ili od toliko religija na ovome svijetu kako biti siguran da su Krist i Kršćanstvo ono pravo?

A da ne spominjem da nas Bog poziva da ljubimo neprijatelje svoje.

Da okrenemo i drugi obraz?

Nije lako. 

Uistinu nije.

I onda taj Božji dolazak na zemlju.

Kao malo dijete? Kao drvodjelac?

Tako običan, a Bog?

Lako je prihvatiti Boga u duhovnoj dimenziji.

Lako ga je prihvatiti kroz moralni zakon svemira.

Mogu ja s lakoćom prihvatiti Boga koji je stvorio svemir, Sunce, Zemlju, Mjesec, zvijezde, ali nije mi lako prihvatiti i vjerovati da je Bog došao do mene kao najobičniji čovjek.

Utjelovljenje Boga Stvoritelja za mene je najveći kamen spoticanja i najveća sablazan, baš kao i stanovnicima Nazareta.

Ali ipak mi je najteže shvatiti i prihvatiti da Bog dan danas do mene dolazi kroz osobe koje su u mojoj blizini.

Kroz članove moje obitelji.

Suprugu, majku, djecu, brata, zeta, unuku … pa nitko od njih mi ne zvuči poput Boga, a ni ne sliči nitko na Boga … ali Bog mi neprestano i dosljedno govori baš kroz njih i kroz brojne druge ljude koji prolaze kroz moj život.

Bog ustrajno i stalno dolazi u naš život, govori nam na običan način da mi često ni ne čujemo Božji glas. Pa kažemo: „Ma šta on misli, ‘ko je on?“ 

Umjesto toga mi se divimo savršenoj simetriji svemira, raznolikim kulturama koje nas okružuju i koje sve imaju iste moralne zakone i onoj duhovnoj sili u sebi.

A Bog nas neprestano sablažnjava, jer on iz tog savršenstva dolazi kao malo bespomoćno dijete, dolazi kao naša obitelj, dolazi kao prosjak na ulici, kao terminalni bolesnik, kao teški invalid.

I ja se pitam: „Zašto Bog k nama dolazi u takvom jadu i u takvoj boli? Zašto?“

Pa tako mi je jasan i vidljiv kada promatram vedro nebo i bezbrojne zvijezde koje je po njemu razasuo.

Tako mi je jasan i vidljiv kada proučavam moralne zakone koje nam je usadio u srce.

Tako mi je jasan i vidljiv kada zaronim u dubinu svoje duše.

Ali kada k meni dolazi kroz malene, obične, prezrene, odbačene, kroz bolesne i one koji pate, kada dolazi kroz marginalne ljude… ja se sablažnjavam i u svojoj sablazni ne čujem njegov glas koji mi poručuje: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.” (2 Korinćanima 12, 9)

Share the Post