Blog

(Marko 5:21-43)

Djeluje li vam Isus nekako malo preosjetljiv u ovonedjeljnom Evanđelju po Marku? Možda pomalo i sitničav? Barem na prvi pogled.

Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: “Tko se to dotaknu mojih haljina?” A učenici mu rekoše: “Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?'”

Ali Isus je nastavio tragati – „A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini.“

Isus je tragao.

Tko ga je dotaknuo?

Ali, što to ima veze? Zašto to sada pitati kada je u tijeku daleko važnija stvar – treba otići s Jairom do njegove kuće čija je 12-godišnja kćerkica na umoru. “Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!”

Ma tko od nas da je bio među učenicima ne bi rekao Isusu: „Ne dopusti da dijete umre. Požuri. Ne traži sada nekog tko te je u toj gomili dotaknuo. Možda je taj netko potreban, ali nitko nije radi toga na šteti. Pusti, Isuse, idemo. Taj tko te je dotaknuo ne može biti tako važan kada je u pitanju tvoja misija. Zašto te to zanima? Moramo požuriti sa Jairom.“

Masa koja je išla za Isusom brzo se je kretala. Isus je morao žuriti ako je želio održati brz korak s Jairom, koji je bio u panici i strahu za život svojeg djeteta.

Žena je dodirnula Isusa, osjetila je iscjeljenje, i onda je pobjegla natrag u gomilu, nadajući se da je nitko ne će primjetiti. Uzela je nešto ne pitajući i Isus je osjetio da je iz njega izišla sila. I Isus je stao. Ali kada je Isus stao svi su stali. Njegovi učenici su se stali prepirati s njim. Ali Isus je bio odlučan: “Tko se to dotaknu mojih haljina?”

Ali zašto, zašto Isuse ti to želiš znati?

Možete li zamisliti izraz Jairovog lica, izraz lica čovjeka koji trči pred masom kako bi što prije doveo Isusa do svojeg umirućeg djeteta?

Možete li zamisliti izraz njegovog lica kada se je osvrnuo i vidio da Isus ne hita za njim nego da je stao? Stoji i traga tko ga je dotaknuo.

Isus je jednom ispričao parabolu o ženi koja je imala deset drahma i koja je jednu izgubila. Isus je rekao: „Koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.” (Luka 15, 8-10)

Ali zar ne vlada radost među Božjim anđelima i nad ovom ženom, koja je potrošila sve što je imala i kojoj i dalje nije bilo dobro, nego čak i gore, i koja je došla do Isusa i dodirnuvši njegovu haljinu pronašla zdravlje?

Naravno da su se anđeli na nebu radovali. Naravno.

Isus je iscjeljitelj koji ne iscjeljuje u anonimnosti. Potajice. On želi znati koja je to žena, želi joj pogledati u lice, želi joj ime znati i želi čuti njezinu priču.

Isus za nju ima snažne riječi: “Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!” I Isus želi da ih ona čuje.

Kada malo bolje analiziramo zbivanja oko Isusa onda možemo zaključiti da je Isus rijetko propuštao zastati i proslavljati život. Njemu nije bilo čudno ispričati priču o ženi koja priređuje gozbu za sve svoje prijatelje i susjede zašto što je našla izgubljenu drahmu. To ju je vjerojatno stajalo više nego što je našla, ali ona je slavila.

Isus uvijek spominje neko slavlje, neke proslave. Nije on bio neki dosadni asket. Isus nije živio životom koji je bio odvojen od života ljudi s kojima je živio. On je uživao u slavljenju života s običnim ljudima. Njegova poučavanja često su se zbivala za stolom. Za stolom gdje su prestajale sve granice i sve podjele i za kojim su sjedile sve klase, rase, tipovi i spolovi.

Božji stol je najduži stol na svijetu.

Isus je pronalazio dobro na najnevjerojatnijim mjestima i slavio je to dobro i život neprestano.

Jer je život dar Božji.

Isus je prodirao u ljude. Pojedinačno.

Ulazio je u dubinu njihove duše. U središte njihovog srca.

Isus je znao njihova imena. Želio je čuti njihove priče.

Kao kod Samarijanke na zdencu, pio je iz njezinog krčaga i znao je sve o njoj. Ali i dalje ih je prihvaćao i ljubio i opraštao im i iscjeljivao ih.

Ljudi su mu bili važni. Osobe su mu bile bitne.

Tko me je dotaknuo?“, pitao je.

Zašto?

Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se njemu!“ (Psalam 128,24)

Zar ova žena koja je patila dugih 12 godina nije zavrijedila svoj trenutak svjetlosti, zar nije zavrijedila da se nejzina priča čuje i zapamti?

Uistinu, da Isus nije onog dana stao mi ne bismo 2.000 godina kasnije govorili o ovoj ženi. Ali zaustavio se je i – Nitko je postao Netko.

I to je ono što se zbiva s onima koji susreću Isusa – Nitko postaje Netko.

Ljudi izgubljeni u metežu života, u zbrci i strci životnoj, dobivaju svoj trenutak svjetlosti. Bivaju voljeni radi onoga što oni jesu.

Mi ponekad prođemo pokraj ljudi koji prose na ulici ili spavaju na klupi u parku. I ne mislimo o njima. Ovo su teška vremena za „male ljude“, jer kriza svakoga od nas čini „potrošnom robom“. Ali vidite, ovih riječi nema u Isusovom rječniku.

Možete li zamisliti i sebi predočiti Isusa u svoj toj masi ljudi, kako zastaje i kako se vraća istražiti tko se je dotaknuo njegovih haljina?

Isus i danas traži u masi, žudi nekoga nazvati imenom njegovim, želi proslaviti nečije iscjeljenje, želi izgovoriti riječi ohrabrenja svima onima kojima se čini da ih ovaj život satire.

Isus nas traži i Isus nas nalazi i Isus nas iscjeljuje i Isus nam govori: „Idi u miru i budi slobodan!“

Ali baš kao što je žena koja se je dotakla Isusove haljine željela ostati anonimna tako i mi želimo svoju vjeru zadržati skrivenom.

Ali Isus to ne želi. Isus drži da naša vjera mora biti javna.

Svjedočka. Jer zajednica mora biti uz svakoga od nas.

Nitko od nas ne može se u cjelosti iscijeliti dok god svoje polomljene i bolne dijelove života drži skrivene u svojoj privatnosti. Zato nam Bog i nudi zajednicu iscjeljenja. Nudi nam Crkvu.

Prije 19 godina ušavši u sferu teške bolesti i ja sam se „dotaknuo Isusovih haljina“. I ja sam želio svoje iscjeljenje zadržati za sebe ali snažnija je bila Isusova ponuda da ja svoje iscjeljenje dijelim s drugima.

Znanima i neznanima.

Sa zajednicom.

Sa Crkvom.

Velika većina to zna, ali za one koji to ne znaju, tijekom proteklih 15 godina ja sam javno svjedočio blizu 300 puta, ispred više od 100.000 duša. Svjedočio sam o svojoj polomljenosti, o svojim bolima, sumnjama, slabostima, nevjerici, tjeskobi, nadi i radosti. Svjedočio sam o sidrima koja su držala za oluje moj životni brod podalje od hridina.

Iscjeljenje je dolazilo u moj život postupno, jer nije to priča o mojem ozdravljenju od raka nego je to priča o mojoj vjeri koju je Bog ojačao. Da sam šutio vjerojatno bi dio mene umro. Umirao bi sporo i bolno. Ja sam trebao javno se razotkriti i svoju ranjivost podijeliti s drugima. Trebao sam proslaviti Boga koji me je iscijelio kako od teške bolesti ali koji je prije svega osnažio moju vjeru. To je bio jedini način da svoj životni brod usidrim dok oluja ne mine.

Ako želimo biti iscijeljeni onda svoju ranjivost ne smijemo zadržati u sebi. U pravom trenutku i na pravom mjestu potrebno je pozvati druge da prožive tvoje iscjeljenje zajedno s tobom.

Strah postoji. Naravno da postoji. Nije to lako. Pred neznancima otvarati svoju dušu.

Kada je Isus krenuo tražiti onog tko ga se je dotaknuo, ona se je žena skrila jer je bila svjesna svoje ranjivosti. Isus je izvlači iz mase i zato mi danas i znamo njezinu priču.

Kako je njoj tada rekao isto tako Isus i nama danas govori, svima nama:

“Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!”