Blog

Mi rođeni i odrasli uz more sa čuđenjem znamo promatrati kontinentalce kada dođu na ljetovanje. Oni se ponašaju ili preoprezno, pa se osiguravaju na stotine nevjerojatnih načina ili pak priđu moru neodgovorno i bez respekta, pa nastradaju. Ljudi koji žive uz more ili od mora znaju da se more mora poštivati i da je to jedini ispravan način kako se odnositi prema moru.

Zato se ja i kada sam suočen s olujom na moru ne bojim.

Osjećam strahovit respekt prema moru ali se ne bojim.

Voda je sastavni i neizostavni dio našeg života.

Taži nam žeđ, pere nas, plovimo morima, lovimo ribu, a na koncu konca najveći dio našeg tijela jest voda. Voda je izvor života, ali kada nastupi oluja onda su naši životi od te iste vode ugroženi.

Knjiga Postanka govori da je „Duh Božji lebdio nad vodama“, nad vodenim kaosom i onda je Bog sve doveo u red razdvojivši vode od neba i razdvojivši vode od kopna. Vjekovima more je bilo simbol kaosa ali i izvor života.

Od četvrtog poglavlja Evanđelja po Marku, kada Isus ulazi u lađu da bi poučavao, pa sve do osmog poglavlja kada ga Petar prepoznaje kao Mesiju, more je uvijek u blizini. Govori o ljudima koji dobro poznavaju more. To su ljudi od mora i vjetra i valova. Znaju da je more izvor života. Znaju da je vjetar energija života, a valovi priroda života.

Njihov ulazak u lađu je nešto uobičajeno kao što je i oluja na moru. Zanimljivo je i razumljivo da se ne naglašava njihov strah od oluje. Oni znaju što je oluja na moru, oni respektiraju more ali strah od mora ne postoji. Nešto drugo postoji. Postoji njihovo očekivanje u svezi njihovog učitelja, koji mirno spava, a oni su očekivali da će biti uz njih. Nisu oni očekivali da će Isus skupljati jedra, bacati sidra, veslati nego su oni očekivali da će njemu biti – STALO DO NJIH.

“Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?”

Optužuju ga za nezainteresiranost.

Ali kako ono to ne brine? Pa zar nije u lađi zajedno s njima?

Pa i on će nastradati? Ali učenici žele znati da je njemu stalo do njih.

Bude ga i optužuju za apatičnost.

Mi ljudi strahovito želimo, u trenucima nevolje, znati da je nekome stalo do nas. Da nismo sami. Da netko o nama vodi računa.

Ono što je predivno u Bibliji i što nam pruža taj osjećaj sigurnosti i nečije brige nad nama jesu baš riječi kako Duh Božji lebdi nad kaosom. Bog brine i vodi računa o nama. Zato se učenici i brinu vodi li Isus dovoljno računa o njima. Taj osjećaj, kada smo u kaosu i očajni, da netko brine pomaže nam nadići poteškoće.

Petnaestogodišnji Rino osjećao se je loše nekoliko dana. Imao je neprestano visoku temperaturu, simptome slične gripi, pa ga je njegova majka odvela u bolnicu. Tamo su mu dijagnosticirali leukemiju. Liječnici su mu iskreno i otvoreno rekli sve o bolesti. Rekli su mu da će naredne tri godine morati primati kemoterapiju. Nisu krili od njega sve popratne efekte koje taj tretman nosi sa sobom. Rekli su mu da će izgubiti kosu i da će se loše osjećati. Čuvši sve to Rino je upao u duboku depresiju.

Njegova tetka nazvala je cvjećarnicu i poslala mu buket cvijeća. Rekla je prodavačici da je to za njezinog mladog nećaka koji ima leukemiju. Kada je cvijeće stiglo, stiglo je i tetkino pisamce. Ali tu je bilo još jedno pismo. U njemu je pisalo: „Rino, ja sam primila naruđbu za tebe. Ja radim u cvjećarnici i imala sam leukemiju kada mi je bilo 7 godina. Sada imam 22 godine. Sretno. Svim srcem sam uz tebe. Iskreno, Laura.“

Rinovo lice se je ozarilo. Rino je ležao u jednoj od najboljih bolnica u državi, u bolnici u kojoj je bilo brdo najmodernije medicinske opreme koja je vrijedila milijune i milijune, liječili su ga vrhunski liječnici i medicinske sestre iza kojih je stajalo iskustvo liječenja dugo na desetke godina, ali prodavačica u cvijećarnici, netko tko mjesečno zarađuje nekoliko tisuća kuna, prodavačica koja je odvojila dio svog vremena, prodavačica kojoj je bilo stalo, prodavačica koja se je s njim poistovjetila, prodavačica koja je učinila ono što joj je njezino srce govorilo da učini, dala je Rinu nadu i volju da nastavi i da se bori.

Učenici su željeli znati da je Isusu stalo i da on vodi računa o njima. A on je brinuo i vodio računa o njima. Nakon što se je probudio Isus je umirio vjetar i valove. Isus je pokazao da je jači od životnog kaosa. Pokazao je da je gospodar nad svijetom prirode i nad svijetom ljudi.

Današnje čitanje se fokusira na Isusovu moć ali još više na to kako su apostoli prepoznali i povjerovali u tu moć. Priča brzo prelazi od mora do odnosa Isusovog s učenicima. „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Isus zna da se njihov odnos mora temeljiti na povjerenju ili ga ne će biti. Povjerenje je temelj odnosa koji opstaje.

Trogodišnjak se je osjećao sigurnim u očevim rukama dok je otac stajao usred bazena. Ali otac, iz zabave, stade hodati polako prema dubljem dijelu bazena, pjevušeći: „Sve dublje … i dublje … i dublje …“.

Voda  se je sve više i više penjala i bivala je sve bliže djetetu. Izraz na licu djeteta poprimio je izraz čiste panike i dječak se je još čvršće uhvatio za oca, koji je naravno i dalje sigurno gazio po dnu bazena.

Da je dječak bio u stanju analizirati svoju situaciju shvatio bi da ne postoji razlog za strah. Dubina vode, u bilo kojem dijelu bazena, bila je preko njegove glave. Čak i u najplićem dijelu bazena, da ga njegov otac nije držao, dječak bi se utopio. Njegova je sigurnost, bilo gdje u bazenu, ovisila o njegovom ocu.

U različitim fazama našeg života svi mi doživljavamo osjećaj „da će nas progutati dubina“, „da gubimo tlo pod nogama“. Problemi se gomilaju. Ostajemo bez posla. Gubimo zdravlje. Netko nam umre. Paničarimo, jer osjećamo gubitak kontrole. Osjećamo strahovitu nesigurnost.

Ali, poput djeteta u bazenu, istina je da mi nikada nismo ni kontrolirali ono najvrijednije u svom životu.

Uvijek nas je iznad površine održavala Božja milost. I to se nije promijenilo.

Bogu nikada nigdje nije duboko i zato mi i jesmo sigurni kada „odlazimo u dubinu“ u kojoj nikada nismo bili.

Jer naša je sigurnost u Ocu.

Kada su vremena kaotična i kada vode, vjetrovi i valovi života prijete, mi poput apostola nastojimo povući se, distancirati se i govorimo: „Isuse! Zar te nije briga?“

Ali Isus zna da smo mi na sigurnom, u Očevim rukama, neovisno kolika je dubina vode.