(Marko 4,26-34)

Kada nekome idete govoriti o svijetu koji je postao skoro pa opsjednut veličinom, velikim iznosima, velikim količinama, općenito velikim, i to u skoro pa svemu, onda ljudi odmahnu rukom, jer danas je to postalo – normalno. Dosadni ste ako o tome pričate, pa podrazumijeva se da je to – u redu.

Opsesija veličinom polako ali sigurno iz svoje domovine SAD prelazi i na naše obale. Sjećam se mog prvog boravka u SAD u 80-tim kada sam ostao jednostavno šokiran. Za njihove pojmove mali automobil za mene je bio – prevelik. Obroci u restoranu bili su čak i za moj solidan apetit – preobilni. O dimenzijama ulica i o veličini trgovačkih centara nepotrebno je bilo što govoriti.

To su bile 80-te.

A danas?

Danas Amerika opsjednuta veličinom izvozi svoju opsjednutost koju mi tako rado prihvaćamo.

Hodočašća u šoping centre postala su ritual kojeg su prihvatili pa skoro svi na svijetu. Zamislite „Mall of America“ u Minnesoti. Najveći šoping centar u SAD.   

Preko 520 prodavaonica koje zapošljavaju preko 12,000 ljudi i koje privlače više od 42 milijuna kupaca godišnje. Svi Hrvati deset puta uđu i iziđu iz tog i takvog šoping centra.  

Ovaj centar godišnje privuče više posjetitelja nego Disney World (Miki Maus i ekipa,  Orlando, Florida) Graceland (Elvis Presley, Memphis, Tennessee) i Grand Canyon – ZAJEDNO. A otvoren je prije 28 godina!

Kompanije koje prodavaju pretplatu na kabelsku televiziju neprestano nas zasipaju brojem satelitskih TV postaja koje ćemo moći gledati ako potpišemo s njima ugovor. Potpišite temeljni ugovor i moći ćete gledati više od 500, više od 1000, više od … kanala. Ma koga briga što na 90% tih kanala NEMA NIČEGA, jer vama više nikada ne će biti dosadno. Naime treba vam čitava večer kako biste samo prosurfali svim tim kanalima. Zabava od koje boli glava. Doslovno.

Čim ispred nečeg stoji prefiks MEGA ljudi polude za tim. MEGAstore, MEGAplex, MEGAmeal, MEGAchannels, jer čim je nešto MEGA onda je vjerojatno i SUPER, a nešto SUPER je i nešto NAJBOLJE.

Ovakav mentalitet inficira, zarazno djeluje, na naše razmišljanje, pa mi na kraju sa žaljenjem gledamo na male prodavaonice, na one koji voze male automobile, na one koji žive u malim stanovima, na one koji nose jednostavne stvari …

Dakle, danas svi govore o – RASTU. Ali ne raste se baš tako lako. Da bi jedno gospodarstvo raslo, da bi neki posao rastao potreban je trud, strategija, ulaganje, puno vremena, energije i kapitala. Uspjeh je rezultat teškog i napornog rada. Neuspjeh je rezultat nerada.

Kršćanstvo nije laka stvar. Barem nam tako poručuje evanđelist Marko. Ako sakupite sve Isusove parabole o Kraljevstvu Božjem otkrit ćete da u devet od deset opisa ono – izgleda MALENO.

Kraljevstvo Božje je maleno pa se čini izgubljenim u metežu ovog našeg svijeta. Nitko ga ne oglašava na velikim jumbo plakatima, na velikim neonskim displejima u središtima svjetskih metropola.

Ono je uglavnom ZAKOPANO u polju.

Ono nije neki skupocjeni dragulj izložen pod staklenim zvonom u izlogu neke svjetski poznate draguljarnice. Ono je dragi kamen na kojeg netko jednostavno naleti i to na nekom ponajmanje očekivanom mjestu.

Kraljevstvo Božje ne privlači pozornost samo po sebi poput vesele povorke koja svira, pjeva i pleše gradskim ulicama. Ono je kvasac koji nestaje u velikoj grudi tjesta, ono je najmanje od svih sjemenki koja nestaje u istom trenu kada dodirne zemlju.

U prvoj od dvije parabole Isus upozorava na misterij Kraljevstva.

Čovjek baci sjeme u zemlju i – ode. On spava i ustaje. Dani dolaze i prolaze, ali nekako, iako čovjek ne radi NIŠTA, sjeme – RASTE. „Zemlja sama od sebe donosi plod.“ (28) Na grčkom je to „AUTOMATE“. Automatski, rekli bismo mi, tajanstveno, bez neke vidljive izvanjske intervencije, sjeme jednostavno raste i onda, odjednom, dođe dan kada je pred tobom polje puno žita spremno za žetvu.

Iako je ova parabola o „sjemenu koje samo raste“ jedna od najkraćih parabola nju je čini se najteže pojasniti. Mnogi se stručnjaci ne slažu koji je u njoj ključni element. Je li to snaga sjemena, neaktivnost seljaka, tajna koju sjeme nosi u sebi? U čemu je poenta?

Sigurno nije u tome da nas potakne da ne činimo ništa.

Motiku na rame i udri pivat. Ionako će sve to samo od sebe doć’ na misto.

Kao zrakoplov na auto-pilotu.

Ako je u paraboli o „sjemenu koje samo raste“ riječ o tajni rasta Kraljevstva, parabola o „gorušičinu zrnu“ očito govori na prvi pogled o slabosti Kraljevstva. Dan će doći kada će rezultati tihog i ustrajnog rasta Kraljevstva biti veličanstveni, ali u međuvremenu ne budimo iznenađeni ako sve to što smo posijali i ne djeluje baš nešto dojmljivo.

Jer to se danas baš i zbiva s Božjom porukom. Isusove riječi danas kao da se više i ne čuju u ovom silnom metežu i u ovoj ogromnoj buci koju proizvodi naša civilizacija.

Isus je i rekao da će poruka Evanđelja doživjeti takav tretman.

Mi danas živimo, svi tako kažu, u jednoj od najvećih kriza čovječanstva. Živimo u vremenu kada je opstanak čovjeka i ove civilizacije izložen užasnim prijetnjama. Treba li nabrajati sve ugroze? Sve društvene i geopolitičke probleme?

Svemirom jure bezbrojni meteori od kojih su mnogi u stanju u trenutku nas uništiti ako lupnu u Zemlju.

Na Zemlji postoje režimi koji uporno troše novac na proizvodnju oružja za masovno uništenje.

Mržnja i predrasude među etničkim skupinama danas su na svom vrhuncu.

Razne boleštine su se “naglo probudile” i evo gle galopiraju svijetom prijeteći zbrisati čitave generacije ljudi. COVID -19 je za sada prvi na popisu. Ali ne brinite stižu novi “virusi terminatori”.

Glad i bijeda vladaju ogromnim djelovima ovog svijeta, a koji se diči tolikim znanstvenim i tehnološkim iskoracima.

Pa ipak usred svih ovih prijetnji i ugroza, kako uznutra tako i izvani, suočeni velikim opačinama, grijesima i zlom, suočeni s zarazama i krizama, mi Kršćani imamo odgovor.

A taj je odgovor – Isus Krist.

Sin židovskog stolara i dan danas, nakon 2,000 godina, jest odgovor i solucija.

Što mislite koliko se dnevno isprinta stranica teksta u razno-raznim organizacijama i institucijama diljem svijeta, dok svekoliki stručnjaci pokušavaju proniknuti u aktualnu krizu i pronuditi kakvo-takvo rješenje?

UN? EU? SAD? WTC? NASDAQ? DAW JONES?

Koliko samo riječi?

Koliko stranica? Koliko papira?

Analiza? Elaborata?

A što mi Kršćani nudimo?

Ovdje i sada, danas, jedno tanko, šesnaest poglavlja veliko, Evanđelje po Marku. Maleno. Jako staro. Pa iako mi ne kažemo da možemo bez truda institucija, mi tvrdimo da ništa od onog što one poduzimaju se ne može usporediti s Evanđeljem.

Na prvi pogled, u ovoj našoj veličinom opsjednutoj kulturi,  čini se da nudimo „pet kruhova i dvije ribice“ milijunima izgladnjelih.

Čini se da uspoređujemo udjeljeni udovičin novčić s bilijunima dolara koji se vrte raznim budžetima i burzama.

Čini se da u grotlo nasilja i opačina ovoga svijeta šaljemo goloruke pastire kao janjad na klanje.

I sve se ovo čini preslabim za zadaću koja je pred nama.

Preslabo da bi smo mijenjali i promijenili ovaj tužni i nevoljni svijet.

Ali usprkos svemu mi to činimo, jer vjerujemo da ćemo uspjeti.

Kroz današnje parabole možemo jasno vidjeti kako uprkos činjenici što su slabašni naši napori i slaba naša vjera i da mi pojma nemamo kako sjeme Kraljevstva Božjeg raste, da ono ipak raste nadzirali ga mi ili ne. Sjeme raste tiho i tajnovito u srcima ljudi. U početku to sjeme i nije izgledalo ništa naročito, ali je ipak raslo bez puno buke. Jer da smo i sjeli negdje uz polje, tjedan ili dva nakon što je sjeme posijano, mogli smo sjediti dan i noć i nikada ništa ne bismo čuli.

Svakog dana zvuk zvona označava otvaranje Wall Streeta. Početak je to sulude strke, buke, vike, aktivnosti koja za neupućene djeluje besmisleno. Kupnja i prodaja na sav glas stvara kakofoniju koja nenaviklima donosi glavobolju.

Neke rasprave u nekim parlamentima stvaraju atmosferu nalik onoj pokraj boksačkih ringova. Zrak se naprosto užari.

Kada bi sukobe na društvenim mrežama pretvorili u zvučni zapis – svijet bi jednostavno od silne buke – oglušio!

Ali polja na kojima raste žito ne stvaraju ni jednu od ovih silnih buka koje možemo čuti na burzama ili u parlamentarnim raspravama ili na međumrežju.

Isus, čije Kraljevstvo mi želimo približiti ljudima, nikome se ne unosi u lice i ne urla iz sveg glasa. On poziva nježnim riječima. “Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ (Matej 11,28)

Ali ljudi ne žele tihe pozive.

Ljudi žele snažna i glasna obećanja koja će ih dovesti do vrha. Do uspjeha.

Ali sam Bog nam je rekao da to nije put do njegovog kraljevstva.

I mi to znamo, ali mi se toga jako teško pridržavamo. Mi bismo htjeli da je Evanđelje „SUPER XXXL“. „SUPER SIZE“ Evanđelje, jer ako naše crkve nisu najveće, jer ako naše procesije nisu najbrojnije, jer ako naše fešte nisu najbučnije e onda ćemo mi se potruditi oko brendiranja, koristiti ćemo marketing, advertising i PR agencije ako treba samo kako bi mi bili MEGA ili SUPER – svećenici ili vjernici.

Da se mi razumijemo – ne pada mi na pamet govoriti protiv svih onih vjerskih manifestacija koje imaju svoju ulogu u našem vjerničkom životu, ali (pročitajte četvrto poglavlje Evanđelja po Marku) u Svetom Pismu stoji da nikada ne smijemo zaboraviti da ništa od onog izvanjskog, da niti jedna naša strategija, i da ni jedan od naših pokušaja nije u stanju napraviti razliku. Ništa. Nijedan.

Jer ako se usredotočimo na izvanjsko i na sebe same onda ćemo zanemariti Boga i ono Božje. Bit, a Bog je bit, nikada se ne smije izgubiti iz vida, bit se nikada ne smije mijenjati, bit, pa makar djelovala staromodno, nesuvremeno, slabo, čudno , MALENO, jest temelj svega i izvor svega.

Na početku četvrtog poglavlja Isus objašnjava zašto je ljude učio kroz parabole. Bilo je izneađujuće čuti da je Isus govorio kroz parabole jer nije želio da ljudi  razumiju. Isus nije želio od sebe stvarati MEGA-ZVIJEZDU oko koje će se mase okupljati i za kojom će gomile ići. Sada na kraju četvrtog poglavlja (33,34) ista slika. Isus stvari objašnjava privatno svojim učenicima dok mnoštvu očito ne objašnjava.

Danas je trend ljudima sve pojednostaviti. Izbjegava se teološki educirati ljude, jer kao „dosta je njima muke preko tjedna, pa ih ne treba još nedjeljom opterećivati“, a teološke rasprave ostavimo za teologe. I onda nam mise sve više sliče TV emisijama kako bismo ih približili čovjeku postmoderne, koji ionako sumnja u stvari kao što je istina. A Isus svojim učenicima baš govori da Evanđelje ponekad mora biti javnosti zbunjujuće, pa čak i da djeluje slabo i nemoćno.

Hoćemo li i u vjeri težiti onome što nam ovo društvo i njegova kultura „propovijeda“, a to je filozofija „VELIKO JE BOLJE“ i hoćemo li i onu jednu uru nedjeljom podrediti filozofiji sekularnog i potrošačkog?

Treba nam hrabrosti kako bismo svijetu dali jedino što imamo, pa ma kako se to na prvi pogled činilo malenim, jednostavnim, slabim, ma koliko se to činilo beznačajnim svijetu koji sanja samo velike i glamurozne stvari.

Jer to sjeme koje bacimo u zemlju, uz Božju pomoć i po Božjoj snazi, će dospjeti do žetve ali nikada i nikako po našim sposobnostima.

To gorušičino zrno naše vjere, ma koliko se ono po svjetskim mjerilima činilo malenim, uz Božju pomoć i po Božjoj snazi, brda će premještati ali nikada i nikako po našim sposobnostima.

Biti će tako ili nikako.