Je li uopće moguće dati odgovor na ovo pitanje?

Mislim da jest. Moraš znati postoji li neki univerzalni standard prema kojem odmjeravaš svoje postupke i postupke ljudi oko sebe.

Ukoliko takav standard ne postoji ili ga se ignorira, ili ga se čak odbacuje, onda je pitanje „Jesmo li normalni?“ pitanje na kojeg ćemo dobiti svaki put neki drugi odgovor. Odgovor primjeren trenutku, modi, trendu. Odgovor će biti uvijek oportun i rezultat golog sebičnog interesa.

Ukoliko danas želite biti normalni, normalni po standardima ove kulture, onda morate normalnim držati sve ono što je za vas, još do jučer, bilo nenormalno i neprihvatljivo.

Jer ukoliko tako ne postupite biti ćete definitivno proglašeni – nenormalnom osobom. Svi će govoriti da s vama „nešto sigurno – nije u redu“.

Velika je vjerojatnost da ste se u svom radnom okruženju susreli s uzrečicom: „Ne morate biti ludi da biste ovdje radili – ali pomaže.“

Vidjeli ste i – nasmijali se. Zgodna sintagma za ova – „luda“ ili „nenormalna“ vremena.

Često se čovjek zapita, pa ima li danas uopće više normalnih ljudi?

Svi nekamo žure, trče. Nervozni su. Grintavi. Slabe volje. Nervozni. Neraspoloženi. A ako netko nije takav, zamislite, mi odmah pitamo: „Pa šta je njemu? Je li on normalan?“

U Hrvatskoj se skoro 90% stanovnika izjašnjava kršćanima. Od toga je opet njih 90% rimokatolika. Ali statistike kažu da nas samo 20-tak % redovito prakticira svoju vjeru.

Kako na nas, dakle na manjinu, gleda ostatak stanovništva? Dakle kako nas promatra većina? Mi u crkvi činimo i govorimo stvari koje za one koji ne idu u crkvu (pa makar se i deklarirali kao kršćani) i nemaju baš puno smisla.

Okupljamo se nedjeljom, sjedimo i klečimo u tvrdim bancima, umjesto da se izležavamo negdje na plaži ili kod kuće u udobnim ležaljkama ili foteljama.

Ljudi koje poznajemo, bili oni kršćani ili ne bili, ovih lipanjskih nedjelja već na plažama „hvataju boju“ ili možda temeljito dotjeruju svoje limene ljubimce, a mi?

Mi se okupljamo u crkvama, pjevamo, molimo se. Dok najveći broj kršćana nedjeljom priprema dobar roštilj, hladi vino i pivo, za to vrijeme manjina kršćana blaguje Tijelo Kristovo s drugim kršćanima preko svete mise, u svetoj pričesti.

Za mnoge autsajdere, priznajte, to se čini pomalo suludo, zar ne?!

Pa što im to treba? Zar nije već prevruće za ići u crkvu?

U današnjem čitanju evanđelist Marko nam govori o danu kada je Isusova uža obitelj došla s namjerom odvesti ga. I to – silom.

Šuškalo se na ulici da je Isus „izvan sebe“.

Govorili su da je Isus „opsjednut“.

I zato dolazi njegova svojta, dolazi njemu u kuću, jer on za njih – nije normalan.

Od samog početka Isus se je ponašao, u najmanju ruku, drugačije. Govorio je da se približilo Kraljevstvo Božje i ponašao se je drugačije od ustaljenog ponašanja svijeta u kojem je živio.

Prisjetimo se svih njegovih postupaka, od iscjeljenja gubavaca, ozdravljenja uzetih, iscjeljenja na Šabat, istjerivanja zloduha …

Prema Markovom svjedočenju Isus nije prihvaćao svijet kao mjesto bolesti, grijeha i zla. I ne samo da je govorio da je Kraljevstvo Božje blizu, nego je i postupao kao da je to Kraljevstvo već tu i sada.

I zato su mnogi govorili „da nije normalan“.

Govorili su da Isus ima puno dobrih strana i sposobnosti ali da se zbog toga svijet ne mijenja.

Govorili su da se čini da ima moć nad zlim ali da je zlo i dalje svuda unaokolo.

Govorili su „Što ako je Isus prevarant? Možda su ga sile zla poslale da nas prevari? Što ako je on samo prerušeno zlo?“.

Zanimljiv je ovaj način razmišljanja, poglavito za Novi Zavjet.

Ali zar i mi danas ne tvrdimo da ovim našim svijetom vladaju sile zla i da je Sotona moćnija nego ikada? 

„Je li se svijet promijenio od Isusovog dolaska u njega?“

Ako se ništa nije promijenilo onda je pred nama užasna budućnost. Ali ako je Bog poremetio „status quo“ onda mi imamo šansu.

Mi možemo ostvariti volju Božju.

Možemo se suprostaviti silama zla, jer Bog vlada „i na nebu i na zemlji“ i možemo pogledati smrti u oči, jer je Krist smrt već pobijedio. 

Mi se možemo nedjeljom okupljati u crkvi, možemo se moliti Spasitelju, možemo primati svete sakramente, možemo vjerovati u budućnost naše djece i u konačnu Božju pobjedu – čak ako nas ovaj svijet drži nenormalnima, pa čak i ludima.

Možda vas ovo društvo i njegova kultura smrti proglase – neprilagođenima.

Ali ako se vi ne želite prilagoditi zlu ovoga svijeta, ako se vi ne želite prilagoditi eutanaziji, abortusu, genetskoj manipulaciji, potpomognutoj oplodnji, homoseksualnim brakovima i usvajanju djece od strane homoseksualnih osoba, ako se vi ne želite prilagođavati socijalnoj, gospodarskoj, financijskoj, medijskoj i svekolikoj nepravdi ovoga svijeta i ukoliko za vas ovaj svijet i njegove sluge, kažu da ste nemogući, neprilagodljivi, netolerantni i da niste svoji i da ste – nenormalni – budite sretni i veseli i zahvaljujte Bogu što ste njegovi, a ne od ovoga svijeta.