(Marko 10, 46-52)

ŠTO HOĆEŠ DA TI UČINIM?

U ovonedjeljnom Evanđelju po Marku čitamo o čovjeku koji je bio slijep i koji je progledao, a onda je krenuo za Isusom. Farizeji su ostali nepomični, nesposobni vidjeti Isusa i ono što on govori.

Ovog slijepca, Bartimeja, gomila, svijet, društvo odbacuje i ne drži ga za dio sebe, nego ga baca na marginu gdje sjedi sam. Čim je progovorio pokušali su ga ušutkati.

Milijuni ljudi, u različitim fazama svojega života, sjede „slijepi“ uz neku cestu i ne vide kamo idu.

“Sine Davidov, smiluj mi se!” vikao je Bartimej Isusu.

Iskati milost, prositi milost ili bilo što drugo – teško je.

Jeste li ikada morali nešto prositi od nekoga? Vapiti za nečijom milošću?

Ako jeste onda znadete da su često oni od kojih ste nešto prosili okretali svoju glavu, a mnogi su vas i ušutkivali. Nije se od onih vremena puno toga promijenilo.

Ni danas svijet ne želi čuti glas onoga koji moli, koji vapi, koji prosi.

Ti nas glasovi uznemiravaju.

Ne daju nam mirno spavati.

Stvaraju nam neugodu.

Ma koliko mi željeli da stvarnost bude drgačija naša kršćanska vjera ne pruža nam imunitet od teških trenutaka u životu. Naše crkve pune su vjernika koji pate i koji prolaze kroz najteže životne izazove.

To su ljudi koji su izgubili dijete ili bračnog druga, ljudi koji su suočeni s ovisnošću u svojoj obitelji, ljudi koji se bore protiv najtežih bolesti, ljudi koji su siromašni, prevareni, opljačkani, izdani …

Ovaj popis nema kraja.

I bez obzira što naša vjera ne može spriječiti iskustvo svih ovih patnji, boli i muka, Božje obećanje o Kraljevstvu nebeskom i o novom životu, može nam uistinu pomoći i u najtežim trenucima u životu.

Često hodamo kroz život očiju širom otvorenih, a opet ne vidimo. Usprkos savršenom tjelesnom vidu, ponekad smo slijepi kada je Bog u pitanju. Nismo u stanju prepoznati Boga na djelu, jer smo rastrzani poslom, obvezama, bogatstvom, društvenim vezama, financijskim statusom. Živimo u svijetu koji nam na pleća gura bezbroj problema, a koji nas užasno pritišću.

Živimo stresne i pretrpane živote. Trebaju nam razna tehnička pomagala kako bismo samo bili u tijeku svih svojih obveza. Iz dana u dan, tako živeći, sve te stvari postaju prepreke našem duhovnom pogledu, zasljepljuju nas i ne vidimo ono što je bitno.

Ne vidimo da živimo u Božjem svijetu.

A to je svijet prepun milosti i dobrote ali i grijeha i tuge. Ali iznad svega to je svijet za kojeg je Bogu bilo toliko stalo da je baš u taj i takav svijet poslao svoga jedinog Sina koji će baš za taj svijet i umrijeti.

Nu, mi ne vidimo iako smo zdravih očiju i dobrog vida. Ne vidimo Božju mudrost i zato tako često činimo krive poteze i na krivi način koristimo od Boga nam dane talente.

Trošimo dragocjeno vrijeme i energiju na aktivnosti koje nas iscrpljuju i koje slabe naš duh. Mi se svađamo i kritiziramo, vrijeđamo i krivo interpretiramo. Mi se krivo kunemo, lažemo, bacamo druge na marginu i koristimo se tuđom nevoljom. Potičemo svađe i sukobe, širimo ogovaranjem laži i klevete i podrivamo svako tuđe dobro nastojanje.

Okrećemo glavu od onog što je pravedno i dajemo prednost onom što je ugodno. Idemo „za maticom“, tražimo lakši put i izbjegavamo ljude koji nas upozoravaju na istinu.

Opravdanje pronalazimo na svakom koraku kako bismo osigurali sebi sve moguće privilegije i beneficije i u isto vrijeme okrećemo glavu od sirotinje, bolesnih, onih koji pate, onih koji su stari. Smetaju nam što postoje, jer troše ono što bismo mi mogli prisvojiti kada njih ne bi bilo. I što je najtužnije mi zatvaramo svoje srce kada je u pitanju njihova bol i slijepi smo na sve nepravde koje im se nanose.

Ali naš Bog od nas zahtjeva da dajemo onako kako smo primili, da služimo onima posljednjima među nama, onima koji vape za milosrđem. Najveći među nama nisu oni čije su oči bile nezasitne i koji imaju najviše. Naprotiv, najveći među nama su oni koji čije su oči otvorene na ljudsku patnju, oni koji su u stanju prepoznati u čovjeku koji pati ne nešto što donosi neugodu nego nešto što nam daje prigodu.

I mi poput Bartimeja, možemo prepoznati, čak i u trenucima naše najveće zaslijepljenosti i u našoj najvećoj nevolji – Božje prisustvo. Zato ne trebamo nikada izbjegavati patnju, bježati od patnje, bila ona naša ili onih oko nas. Bol od koje najbrže bježimo može biti najbolja stvar, privilegija čak, za naše zdravlje i za našu snagu ali samo ako imamo povjerenja u Duha Svetoga koji će nas odvesti tamo gdje nas Bog najviše treba.

Ali mi možemo pogledati na one čije potrebe nije lako riješiti baš kao što su i učenici u današnjem čitanju gledali na slijepog prosjaka Bartimeja. Za njih je on bio smetnja, muka, gnjavaža – ne zbog svoje sljepoće nego zato što je on remetio njihove planove i rasporede.

I Isusovo vraćanje vida Bartimeju na prvi pogled djeluje kao samo još jedno Isusovo čudo. Jedna od onih priča koje završavaju kao „happy end“. Ali prava poruka je ispod tog površnog pristupa. Prava poruka je u Božjem zagrljaju onih koje su slomile životne tragedije, u Božjem potpunom predavanju drugima i u Bartimejevoj vjeri kojom ga je zazvao.

I čudo se svaki put dogodi kada mi prigrlimo nekoga u potrebi, kada sebe dademo drugome, kada se u vjeri okrenemo Isusu i zazovemo ga.

To je odgovornost sviju nas, ne samo onih kojima je to poziv ili zanimanje.

Međutim to uvijek ne rezultira sukladno našim očekivanjima.

Bilo bi predivno kada bi oni koji su slijepi ili nepokretni bili iscijeljeni kroz našu vjeru ali to se ne događa tako često kako bismo mi to željeli.

Možda je na nama uzviknuti: “Učitelju moj, daj da progledam.”

Jer mnogi među nama su slijepi. Slijepi ali to ne znaju.

Toliko slijepi da od sljepoće ni svoju sljepoću ne vide.

Naš današnji svijet je slijep. Izgubljen luta.

A Isus ulazi u tamu našeg svijeta baš kao i onog dana u Jerihonu.

Mnogi ljudi propuštaju prigodu vidjeti ga. Vidjeti njegov ulazak.

Isus se mnogima čini kao još jedan veliki učitelj, mudrac, prorok, svetac, čudotvorac. Mnogi mu prilaze i traže od njega – milostinju.

„Isuse, činiš mi se dobrim čovjekom. Imaš li koju kunu? Imaš li nešto sitnoga?“

Ali neki su među nama ipak u stanju prepoznati tko je Isus.

I jedan onda zaviče: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!”

Isus zna da ovaj ište daleko više od milostinje.

Od kunu, dvije.

Od sitniša.

I pita ga: „Što hoćeš da ti učinim?“

I onda se čuje ono pravo: “Učitelju moj, da progledam.”

I progleda.

I danas Isus prolazi našim ulicama.

Jeste li čuli za njega?

Neki kažu da je on od Boga poslani Mesija. Kažu da ima mudrost veću od svih. Govore da uskrisuje mrtve. Javili su da vraća vid slijepima.

Da ne dijeli milostinju nego milost.

I dok bude prolazio tvojom ulicom što ćeš ti, prijatelju, uraditi?

Hoćeš li od njega tražiti odgovor na neko teološko pitanje?

Hoćeš li od njega tražiti rješenje neke moralne dileme?

Hoćeš li od njega tražiti neku milostinju?

Ili ćeš ga pitati neka učini da progledaš?

Hoćeš li od njega možda tražiti da mu sjedneš s desna ili s lijeva ili ćeš zavapiti poput Bartimeja neka ti bude milostiv?

Da, Isus prolazi našim gradom i danas.

Vidimo li ga?

Ako ga ne vidimo znači da smo slijepi.

Ali ne brinite.

Isus, onaj koji daje vid, je tu.

Samo nam je viknuti, zatražiti da nam se smiluje i mi ćemo – progledati.

Hoćemo li ga zazvati?

Ili ćemo sjediti, kao svi ostali slijepci, na vratima od grada i jednostavno ga pustiti neka prođe.

„Slijepi Bartimej na vratima

Jerihona u tami čeka.

I čuje gomilu … čuje šapat, koji govori:

„To je Krist iz Nazareta!“

I stade vikati u agoniji:

„Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“

„Slijepi Bartimej“, Henry Wadsworth Longfellow

3. studeni 1841.